Ram za sliku moje reprezentacije!

Uzavreli Mejdan odavno nije bio tako ispunjen, a atmosfera dovedena do usijanja kao što je to bilo u predzadnjoj utrakmici naše košarkšake reprezentacije u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo, odigranoj prošle subote u Tuzli. I tu, ako izostavimo očekivani poraz od Rusije, prestaje sport, a počinje politika protkana mizernim interesima, ucjenama i licemjerjem. Dva ili tri dana uoči samog susreta, tačnije onog trenutka  kada je selektor reprezentacije Damir Mulaomerović, „pritisnut“ sa nekoliko strana (SDA, SBB i DF), press konferenciju pretvorio u politički miting  – postalo je jasno kako su i reprezentacija i selektor izgubili autonomnost koja je prešla u ruke isturenih centara moći. Jer, ne treba biti odveć veliki poznavatelj košarke, sporta općenito, pa zaključiti kako je na tom posljednjem pressu -  uoči susreta koji je mogao biti prevaga u smislu odlaska ove generacije bh. košarkaša na EP – mjesto za stolom morao imati kapiten reprezentacije ili, barem, neko od istaknutijih košarkaša. Umjesto toga, Dubravko Barbarić, novoimenovani sekretar KS BiH, inače član DF-a, partije koja ga je uz pomoć Seje Bukve, predsjednika KS BiH( član DF-a) i instalirala na ovu poziciju, u pripremi pressa oslonio se na „postavku bine“ sa provjerenim SBB –ovim kadrom, Mirsadom Đonlagićem , inače članom UO KŠ BiH i Bahrudinom Hadziefendićem, aktualnim ministrom zdravlja (da, dobro ste pročitali min.zdravlja, a ne sporta što bi bilo, donekle, prihvatljivije i očekivano) zajedničkim kandidatima SDA i SBB za gradonačelnika Tuzle. 

I, zapravo, u ovoj činjenici leži kvaka i poruka čitave priče, u kojoj je, na žalost, ipsravite me ako griješim, Damir Mulaomerović, jedan od najvećih košarkaša ikad rođenih u BiH, postao kolateralna šteta političkih talova i vlastite nedosljednosti. Jer, da je ovdje riječ o Mulaomeroviću i njegovom inatu koji je pokazivao godinama na parketima najpoznatijih europskih i svjetskih dvorana, na pressu ne bi bilo ni Barbarića, ni Đonlagića, a ponajmanje Hadžiefendića. Sjedio bi, stari Mulaomerović sa odabranim košarkašima i milimetarski precizno najavio ključnu utakmicu u borbi za plasman na EP.  Možemo sada, sa ove distance, elaborirati oko ovoga ili onoga, ali potpisnik ovih redova uvjeren je da ponašanje selektora Mulaomerovića liči na sve, samo ne na njega samog. Zašto? Pa, ponajprije, teško je vjerovati da bi Mulaomerović (da se pitao ili da se htio upitati na vrijeme) dozvolio da pored njega na pressu – ničim, sem političkim interesom vođen - sjedi Bahrudin Hadžiefendić, kandidat za gradonačelnika Tuzle koji ponavlja i ističe kako se ponosi prošlošću svog djeda. Novi.ba se, argumentirano bavio likom i djelom Muhameda Hadžiefendića, oficirom SS-a, koji je bio i pod kapom NDH ali i SS-a, te Hadžiefendićevo dosljedno pozivanje i divljenje nad djedovom prošlošću, stoji uz sve, osim uz tekovine NOR-a i antifašizma što su osnovne značajke nekadašnje i današanje Tuzle. Sve ovo na vrijeme sam prenio, sugerirao - iz drugarskih, a kakvih bih drugih razloga - Damiru Mulaomeroviću ponajprije zbog toga što cijeli njegov igrački, ljudski i trenerski opus iznimno cijenim i poštujem. Uostalom, među prvim intervjuima koje je aktualni selektor dao domaćoj javnosti, našao se njegov intervju  intervju za Novi.ba i Sport.ba. Pa, čak i onda kada su ga mnogi razapinjali i lešinarili nad njegovom sudbinom, a bilo je to nakon prvog poraza koji je reprezentacija doživjela od Rusije, mi smo vjerovali da je ovaj Tuzlak sa zagrebačkom adresom stanovanja, na putu stvaranja mlade, potentne i jake reprezentacije.No, u cijeloj ovoj predstavi, kako to već i biva, scenaristi su bili iza. Upućeni tvrde da su: uvertira za utakmicu, baš kao i sama utakmica, te epilog sa pobjedom bh. reprezentacije, zapravo trebali poslužiti za cjelovečernji, subotnji, bal SDA-SBB pristalica.Trebao je to biti predizborni miting golemih razmjera sa pratećim folklorom. Čekala se pobjeda „omiljene repke“ kako bi oni najostrašćeniji i najradikalniji, dosta njih bilo je među paliteljima kantonalnih institucija i zgrade Općine od prije dvije godine, krenuli u pobjednički krug ulicama Tuzle, trubeći,  noseći zastave i stranačka obilježja, valjda tako odašiljući poruku o tome šta misle o aktualnom gradonačelniku, te gotovo trodecenijskoj vladavini SDP-a u tom gradu. Za tu svrhu bilo je spremno na desetine automobila i to uglavnom onih čiji vlasnici sa Tuzlom imaju veze koliko, na primjer, i sa Sarajevom. Dakle, nikakve. Umjesto svega toga, reprezentacija i oni koji je vode doživjeli su u Mejdanu (potpuno zasluženo i očekivano) i sportski, ali i moralni debakl. Svjedoci tvrde kako su u sitne sate, u holu Mejdana, u tamošnjem bifeu, Bego Gutić, premijer TK (SDA) i Mirsad Đonlagić, SBB- ov zvaničnik i član UO KŠ BiH, vodili žestoku i na momente raspravu van svakog ukusa optužujući se međusobno o tome ko je više pogriješio (u čemu?), zbog čega je pozicija u dvorani na kojoj je sjedio Đonlagić, bolja nego stolica koja je pripala Gutiću, koliko je Vlada TK (pre)platila Savezu za svijetleće reklame u dvorani, itd. Noć bez ukusa, mirisa i slavlja. O sportskom segmentu cijele bruke vezane za ponašanje bh. košarkaša u i oko terena teško je i bespotrebno pisati. Dosta toga je rečeno. Sve dok pojedini menadžeri, pa bili oni u direktnoj vezi sa Jusufom Nurkićem ili Džananom Musom, diktiraju i utječu na petorku, ili dok se u reprezenatciji nalaze igrači krajnje upitnih (reprezentativnih) kvaliteta poput izvjesnog Zahiragića, Gajića i slični, a zadnja adresa „stanovanja“ im je KK SPARS čiji se vlasnik, Nihad Selimović, ubraja među najutjecajnije osobe u domaćoj, klupskoj i reprezentativnoj košarci, teško je govoriti o iskoraku u odnosu na dosadašnji rad. I zašto na kraju ne podvući kako se digla kuka i motika u cilju odlaska Haruna Mahmutovića i Dine Konakovića sa pozicija generalnog sekretara, odnosno predsjednika KS BiH. Govorilo se tada o boljem sutra bh. košarke, njenom ozdravljenju i slične fraze, da bi danas umjesto tog očekivanog rezultata i iskoraka, došao (ne)očekivani mrak. Samo što to, konačno, neko treba i reći.