Svetinje ozbiljnih ljudi i neozbiljnih pojava

Kažu da je humor, sarkazam odlika inteligentnih, posebno ako je usmjeren ka sebi. Ovo “ka sebi” mi ćemo sagledavati u množini. Dakle, “nama, koji god to „mi“ bili. Najčešće to „mi“ označava neku nacionalnu grupu. To „mi“ ima svoju zastavu koja je svetinja i sa kojom je svaka igra nedozvoljena. To „mi“ ima i svoju himnu. Na nju je primjenjivo isto što i za zastavu. Sa ovom premisom idemo dalje.

Kažu, isto tako,  da čovjek, a što da ne i „mi“ postanemo šala, pa čak i sprdnja onog trenutka kad počnemo da se shvatamo suviše ozbiljno. Nemanje smisla za humor često je i simptom mnogo gorih pojava, poput, recimo fašizma, što je nekidan neko lijepo primetio u slučaju Zlatka Hasanbegovića, tehničkog ministra kulture Republike Hrvatske. Vječno namršten idealna je slika gorerečenog, a znamo već kakve simpatije je dotični iskazivao prema NDH.

No, manimo se “mi” malog Hasana, kako mu tepaju. Kako je to sa “nama”? Jedan simpatičan slučaj me baš potakao na ovo razmišljanje. Nedavno je na twitteru osvanula “retka fotografija tištosa što pase”. Pola magarac, pola kokoš pase travu, a u objašnjenju je navedeno da dolazi iz himne “Bože pravde, tištos pase...” Neki će to napisati kao: “Bože pravde, ti što spase...” Malo šale u ove teške trenutke uvijek dobro dođe, zar ne? Pa, zavisi kako se uzme i tko gleda. Pojedini portali su prenijeli “retku fotografiju tištosa”, pa čak upitali čitatelje da kako oni gledaju na ovo poigravanje sa nacionalnim simbolima, a ovi su pozivali su da se autor uhapsi jer se “u normalnim državama ide u zatvor” i pri tom navedoše “normalne” poput Kine, SAD, Hrvatske...

Skoknut ćemo mi preko bare ali prije toga ostanimo kod “nas”. Hrvatska dakle. Tih prvih dana od osamostaljenja kad se puk trovao i ponizno kretao u rovove pjevušeći novokomponovanim himnama poput “Moje domovine” jedan riječki probisvjet poznat kao MC Buffalo malo je preradio tu pjesmicu, ne bi li je približio puku i ne bi li se malo zabavio. Tako je umjesto “Moje domovine” nastala “Moja domovnica” koja između ostalog kaže: “Moja domovnica, moja domovnica. To je moja lijepa slika, To je moja čast i dika, To je sve što imam ja.”

Pjesma je vrlo brzo zabranjena kako ne bi trovala duh nacije, a aktualna je i dan danas.

Osim himni, wannabehimni bol na srcu nacije može se nanijeti i igrom po nacionalnoj zastavi. Nekih 15 godina nakon što je MC Buffalo banovan, kako bi to danas rekli, sa radio postaja, opet u Rijeci, tom leglu komunizma koju je isti onaj Hasanbegović nedavno uporedio sa Požarevcem i Tuzlom, jer da su to gradovi u kojima se već 70 godina nije mijenjala vlast, umjetnik umjetničkog imena Janez Janša poigrao se sa nacionalnim barjakom tako što je pozvao prisutne da se prihvate posla i isjeckaju to višebojno platno u sitne komadiće. Posjetitelji su se sa zadovoljstvom prihvatili zadatka, a dušebrižnici su Janšu priveli jer je oskrnavio državni simbol. „Nešto za sve nas, za sve građane RH, mora zaista biti sveto. Ja mislim da su to zastava, grb i hrvatska himna. I vjerujem da tako razmišljaju svi premijeri na svijetu“, rekla je tad premijerka RH, Jadranka Kosor.

Nešto prije njega u Sinju, tom uzvišenom gradiću u dalmatinskoj zagori, Siniša Labrović je sjedio za stolom, žvakao janjeći but, ispijao gemišt. Svakodnevni prizor, reći ćete, posebno za Sinj. Da, no jedan detalj je posebno upao u oko posmatrača. Siniša je oko vrata imao okačen hrvatski barjačić sa čim je kasnije obrisao omašćene brke.
Rekao je poslije: „To je asocijacija na one koji se prežderavaju pred našim očima, a onda to čiste zastavom, tj. hrvatstvom i kvazi ideološkom iskrenošću.“

Dakako, da su i jednog i drugog prozivali, posebno što je ovaj posljednji još i urinirao po Markovom trgu, gdje se nalazi središte Vlade RH, jer da se u ozbiljnim državama, poput SAD-a, za to dobijaju velike zatvorske kazne.

E, SAD.

Tamo postoji nešto što se zove Prvi amandman koji se tiče slobode govora i po njemu se na paljenje američke zastave gleda kao pravo na protest. Štoviše, štiti to pravo. Pa sad, možete je paliti, sjeckati, brisati brke...Štogod mislili o SAD-u i slobodama tako je to kod njih riješeno.

Dakle, da remiziramo, što bi reka’ jedan od janjičara, čuvara nacionalnog blaga u svom trezoru. Kerum, Željko Kerum mu ime. Ozbiljan jedan čo’ik.

Male i iskompleksirane nacije vole velike nacionalne simbole. I vrlo ozbiljno su shvatili tu igru. A za ozbiljno shvatanje “sebe” smo rekli šta?

Baš u vrijeme Olimpijade na naslovnice se probila vijest da su dvije zastave ovih naših državica ušle u listu od deset najljepših na svijetu. Hrvatska se našla tako na devetom mjestu, a BiH na trećem. Ima li većeg ponosa? A Srbija, pitate? Dajte, molim vas. Ozbiljni smo ljudi.

Završimo sve teksom iz poeme “Zastava”, Milete Mijatovića: “Zastavu treba staviti gde god se može nabiti, da svaka budala zna koja je ovo država”.