Poštovanje, ništa manje
Ne mogu da se ponovo ne očešem o Olimpijadu jer, rekao bih, sve drugo je trenutno manje važno, ali nije samo to. U ovim našim wannabe državicama sport je uvijek bio nastavak rata pa sagledavam to i iz tog kuta, što na jedno oko, što na drugo.
I opet su mi tu posebno za oko zapale Srbija i Hrvatska. Od njih sve počinje, a na žalost i završava.
Dosadašnji omjer osvojenih medalja daje za pravo onima sa zapadne strane Dunava da se naslađuju na račun susjeda, iako će se račun svoditi na kraju. Broj je ovdje manje bitan.
Prvo zlato za Srbiju osvojio je rvač iz Subotice, Davor Štefanek. Priznajem da sam se i sam onako nasmijao na spomen njegovog imena i prezimena jer sam znao šta dalje slijedi.
Družina sa portala www.index.hr prva se primila: „DAVOR ŠTEFANEK rođen je u Subotici i po prezimenu je očito da nije Srbin.“
Sam Štefanek se već ograđivao od sličnih zaključaka nakon što je 2014. godine osvojio i titulu svjetskog prvaka: „Ja sam rođen u Srbiji i Srbija je moja država, nikad se nisam izjašnjavao kao Hrvat ili neki drugi državljanin. Volim Srbiju i nju ću uvek predstavljati i samo nju!“
No, kako to kod nas biva najmanje je bitno kako se ti osjećaš. Ono si što drugi misle o tebi.
„Kakva je sreća u životu da imaš brata za Hrvata. Videće oni kako je košava jača od „Oluje“. Iako imam jednu malu rezervu, da ne bude ona stara poslovica - ko će koga ako ne svoj svoga - pošto su kod Hrvata najopasniji Srbi - selektor Aca Petrović i igrač Dario Šarić“. Riječi su ovo Moke Slavnića, legendarnog košarkaša koji je, kako vidimo, i sam postao žrtva ovog ludila, pa se tako, zajedno sa medijima koji su zdušno prenijeli ovu izjavu, uneredio i na stav i izjavu Štefaneka, jer sve što važi za njega, u ovom slučaju važi i za Acu Petrovića, kao i Darija Šarića.
Nije ovo samo psihološka igra i podjebavanje susjeda. Ovo je puno više i gore od toga, ali tu i tamo kroz ovu provalu ludila pojavi se i poneki glas razuma. U ovom slučaju on pripada Sandri Perković, zlatnoj olimpijki.
„Draže mi je uvijek pričati s našima. Mi se uvijek držimo zajedno ovdje u selu. Bosanci dolaze kod nas, mi kod Slovenaca, oni kod Srba. Zajedno smo jači. Žao mi je što se Jugoslavija raspala jer bismo bili velesila, imali bismo više medalja od Nijemaca, Rusa... Ali je to možda dobro jer sada svaka zemlja pojedinačno može osvojiti više medalja. Čula sam se s Ivanom Španović baš prije polaska u Rio i svim srcem ću navijati za nju. Kao i za sve Srbe i ostale susjede na Igrama. Moje srce je veliko kad ona pobjeđuje, baš kao i njeno kad ja slavim.“
Ni Ivana nije ostala dužna i tako ćemo, nadam se, zatvoriti ovu olimpijsku priču. Poštovanje. To je sve što nam treba. Poštovanje da se bude ono što želimo, da se osjećamo slobodno u toj koži.
I za kraj, nešto sasvim lično što itekako ima veze sa ovim identitetskim pitanjem.
Greškom sam mislio da je tekma Hrvatske i Srbije trebala biti jučer izjutra, odnosno u noći između utorka i srijede. Svejedno, otišao sam spavati jer ne mogu više trpiti besmislene tenzije koje se javljaju prilikom svakog susreta, pa makar to bilo i u šahu. Ali, ne lezi vraže. Koliko god ja pokušavao pobjeći u snu sam u nekoliko navrata naletao na rezultat čak i kad sam palio radio u snu rezultat se pojavljivao na displeju. Kako god da sam se okretao pratila me ta tekma i u svakoj verziji je bilo gusto, napeto, prenapeto. Kad sam se probudio morao sam pogledati rezultat, kad ono ni na RTS-u, a ni na HRT-u ništa. Kao da su obje ekipe ispale, što sam prvo i pomislio. Tek kasnije mi je palo na pamet da sam se preigrao. I sad valja opet ponoviti istu noć. Vama je lako. Vi kad ovo budete čitali već ćete znati sve. Što se mene tiče, želim vam ugodnu noć.