Mirsad Ćatić za Novi.ba: Očaj preovladava razum, a linč je uobičajena forma neslaganja

Dugo čuvana tajna o tome ko je i zbog čega na Igmanu ubio Fadila Đozu, kome je smetao komandant Igmana i TG 2 Mirsad Ćatić Čuperak i zašto se Igman '92., zamijenio Igmanom '93., uskoro bi mogla biti otkrivena. Odgovore na ova, ali i mnoga druga pitanja o historiji događaja u ovoj zoni odgovornosti, za vrijeme rata, čitaoci će naći u knjizi "Tajna sobe 401", čuvenog komandanta Armije Republike BiH Mirsada Ćatića Čuperka, koja će uskoro i zvanično biti predstavljena. Do tada, pročitajte intervju koji je Ćatić dao za Novi.ba. 

Novi.ba: Davno najvljena i dugo očekivana knjiga Tajna sobe  401 uskoro će ugledati svjetlo dana. Zašto baš sada?
Knjiga Tajna sobe 401 je najavljena u prethodnoj knjizi Sjena nad Igmanom i ova vremenska distanca mi je omogućila da uzmem mnoštvo izjava od ljudi koji su bili akteri tog vremena, da prikupim značajna dokumenta koja pojašnjavaju tadašnju situaciju i motive za likvidaciju tadašnjeg komandnog kadra na Igmanu. Knjiga je dugo spremana i osjećam da me već pritišće. Moj okidač za odluku da je stavim u izdavački proces je ovogodišnja proslava na Igmanu koja sistematski devalvira patriotske vrijednosti prvoboraca Igmana.

Novi.ba: U najavi knjige se spominju mnoga imena današnje javne i političke zbilje koja su na bitnim funkcijama.Dali će pisanje o njima uzburkati javnost?
Javnost je i do sada bila mnogo puta uzburkana, pa se ništa nije bitno desilo.Već su mnogi postali imuni na pisanje o njima, barem tako izgleda. Knjiga je moja prezentacija ratnog događaja koji je bitno promjenio moj životni put i uzrokovao mnogo nepotrebnih žrtava, te ne gajim nikakav sentiment prema uzročnicima koji su nam u bliskom okružju.

Novi.ba: Kako se osjećate nakon finaliziranja knjige? 
Vidljivi ožiljci rata, svakom učesniku ponaosob su životni žig koji ih prisiljava  na sjećanje.  Spoznaja post-ratne zbilje je unutarnji žig, naoko nevidljiv i  teško prepoznatljiv.Svako od nas ima svoj potisnuti svijet i u njemu svoju unutarnju borbu sa samim sobom. Ko je pobjednik a ko poražen u toj borbi? Kome to danas uopšte nešto znači? Ko to danas uopšte vidi  i dali želi da vidi? Možemo u nedogled sa pitanjima i problemima a bez valjanih odgovora i riješenja. Često se samo čuje da je neko „puko“ i to je hip koji se izgubi do slijedećeg pucanja. Dobro je za svakog od nas da se oslobodimo unutarnje presije, bilo pričom, slikanjem, pisanjem, stvaranjem. Kod nas je pitanje kako i gdje. Država se nije pobrinula a uskoro i neće, da uradi ono što joj je obaveza. Danas niko nema  želje i strpljenja da sluša ikog a kamoli da ga razumije. Očaj preovladava razum a linč je uobičajena forma neslaganja i želja da se svako svuče blato. Kao jedan od mnogih i ja sam iz rata izašao sa vidljivim ožiljcima koje pokrivam protezom i uhodanim snalaženjem. Kao jedan od mnogih i ja sam sa svojim unutarnjim ratnim ožiljcima imao životne borbe, teške padove i opet se dizao sam. Kad si u padu svi te žale, kad padneš svi te gaze, kad se dižeš ne daju ti, kad uspiješ zavide ti, kad opet padaš raduju se i tako u krug. Drugima nikad ugoditi. Zadovoljan sam, jer imam životne energije i motiva da budem stabilan i koristan meni dragim do neba, mojim potomcima.

Novi.ba: Ovo Vam je, pored scenarija za film, treća knjiga. Da li možemo očekivati nastavak spisateljskih aktivnosti?
Prije rata sam, za svoju dušu, slikao na platnu i pokušavao napisati koju pjesmu da je odsviram na gitari. Slikanje mi je uspjevalo ali inspiracije za pjesmu nije bilo. Nakon ranjavanja, i oporavka, pomislio sam da ću nastaviti slikati i na taj način prazniti komprimirane ratne emocije, pa sam nabavio platno i bojice, ali ništa nisam naslikao. Počeo sam slikati riječju. Ne slučajno. Na promocije knjige „Sjena nad Igmanom“, moja profesorica književnosti Slavica Vuković, je kao promotor, pročitala moj tekst o J.K. „Proces“ J.Kafke, koji je dugo godina bio tema za maturski rad u mojoj bivšoj školi, te poručila da je znala da ću postati pisac. Život nam piše romane mi ih samo prepisujemo i poneko objavljuje.

Novi.ba: Vaš životni put je komprimiran, kompleksan za mnoge i komplikovan. Ako on piše romane, šta možemo očekivati?
Moje pražnjenje nagomilanih i zbrčkanih ratnih slika pohranjenih u ratni dnevnik Sjena nad Igmanom, mi je dalo oduška i omogućilo da taj prostor popunim novom spoznajom da oko mene postoje nemoćna djeca kojima treba oslonac. Drugom knjigom sam praznio komprimirane i poetizirane snove. Pisanjem scenarija za pozorišnu predstavu i dugometražni igrani film sam  želio vizualizirati unutarnje ožiljke. Završio sam scenarij za drugi dugometražni domaći film, trenutno radim na dokumentarnom projektu „Misterije srednjovjekovne Bosne“, pripremam scenarij za dugometražni igrani film za reditelja iz Turske, druga knjiga poezije se još puni i čeka povremene inspiracijske bljeskove. 

Novi.ba: Može li se danas u doba hiper konzumacije elektronskih i internetskih platformi od pisanja knjiga zaraditi?                   
Danas je svaki printani materijal na granici rentabilnosti i gotovo da su sve dnevne novine već na portalima a uobičajena je i forma plasmana knjiga elektronskim putem. Izdavanje knjige u današnje vrijeme je veliki finansijski rizik i neizvjestan povrat uloženih sredstava te stoga izražavam zahvalu izdavaču koji je prihvatio i u ovim nepovoljnim okolnostima da finalizira projekat.