Ispovijest djevojčica koje žive u zatočeništvu bordela ledi krv u venama

U dokumentarnom filmu “Gudiya”, trinaestogodišnja Ruhi i sedamnaestogodišnja Prija ispričale su zastrašujuću priču o zatočeništvu u bordelima Varanasija, jednog od najstarijih odredišta hodočasnika na svijetu.

“Držali su me tako čvrsto da sam jedva disala. Vrištala sam, ali mi niko nije pritekao u pomoć.”

“Silovali su me dva dana. Brutalno su me šutirali i šamarali, a zatim poslali u Mumbaj. Policajac, gospodin Chaurasija, naredio je momcima da me ubace u kola i pošalju na mesto odakle neću moći da pobjegnem.”

Ovo su samo neke od rečenica koje zatočenice, oslobođene zahvaljujući nevladinoj organizaciji koje izgovaraju u dokumentarnom filmu koji otkriva surovu istinu o sudbini hiljada devojčica zatočenih u javnim kućama Varanasija i koji je na sajtu You TUbe do objavljivanja teksta širom svijeta imao 284.799 pregleda.

Kada su otete u svom selu, Ruhi je imala 13, a Prija 17 godina. Priju su otela dvojica muškaraca i odvela u Mumbaj, gdje su je svaki dan silovali. Htjeli su da je prodaju bordelu, ali su saznali da je njena majka prijavila nestanak u policiji, pa su je ostavili u usamljenoj ulici u Mumbaju.

“Izbacili su me iz vozila u pokretu kod Kurle (dio Mumbaja), gdje sam ušla u prvi voz da im ne bih ponovo dopala šaka, a onda sam se nekako vratila kući”, objašnjava Prija u filmu.

Djevojčice su uspjele da prevaziđu strah i pojavile se pred kamerama kako bi progovorile o svijetu koji smatraju “gorim od pakla”.

Agit Sing iz nevladine organizacije koja ih je spasla, kaže da oni nastoje da stanu na put trgovini ljudima, dječjoj prostituciji, ali i da spriječe prostituisanje sljedeće generacije.

Sing vodi NVO od 1990-tih godina, od kada pokušava da razbije sistem koji podržava vlasnike javnih kuća.

“Taj sistem je kao dobro podmazana mašina koja već decenijama savršeno funkcioniše”, kaže on.

“Otimaju novorođenčad iz bolnica i prodaju ih bordelima. Brutalno ih zlostavljaju, daju im elektrošokove, izgladnjuju ih i daju im seksualne hormone. Za tren oka, djevojčice postaju dio užasnog života u bordelima, koje počinju da nazivaju domom.”

Uslovi života su tako loši da većina djece boluje od side i seksualno prenosivih bolesti i ubrzo izgledaju starije nego što zapravo jesu. Singova supruga Manju u filmu priča o tome kako otmičari prodaju tinejdžerke “na tržištu”, a društvo pred tim zatvara oči.

Varanasi je naznačajnije sveto mesto za hinduističke vjernike koje pohode milioni ljudi. To je, takođe, izborna jedinica premijera Narendre Modija. Međutim, u ovom gradu žive i djevojčice koje su prisiljene da rade u četvrti crvenih fenjera. Bordeli Varanasija su godinama rasadnik dječje prostitucije i maloljetnih seksualnih robinja, a policija, administracija, vlasnici javnih kuća i makroi međusobno povezani.

Iako javne kuće već decenijama neometano rade u Varanasiju, nisu učinjeni konkretni napori kako bi se tome stalo na put, a djevojčicama pružila šansa za bolji život.

Film je i priča o agoniji bespomoćnih roditelja, kojima policija prijeti kada dođu da prijave otmicu i govori im da su im ćerke “pobjegle s dečkom”, čak i ako one imaju samo šest godina.

Iz straha, čak i djevojčice priznaju da su pobjegle i da nisu otete.

Porodicama prijete i kriminalci i policija, tako da s vremenom odustaju od potrage.

Osnovni problem je što djevojčice žive u bordelima i što su psihički toliko slomljene da počinju da vjeruju da su bezbjedne u njima, piše Daily Mail.