Adnan Buturović: Tajna delfina iz Duboke

Ima nekih  petnaestak dana kako su „mediji otkrili“ da se u mjestu Duboka između Komarne i Kleka, a malo dalje od Neuma, „među kupačima pojavio delfin“. Iz prve ruke vam mogu potvrditi da se radi o dezinformaciji, a stvarna istina je „da kupači napastvuju delfina“! Delfin, koji uopće nije „mala beba“ ciklično se pojavljuje svaki drugi ili treći dan dvadesetak metara od obala malog, neuglednog mjestašca. Nije ni prijatno ako plivate i nabasate u susret njegovoj leđnoj peraji, koja je i po obliku i po veličini slična ajkulinoj. No, strah brzo prevladate jer delfin iz Duboke brzo promoli glavu iz vode i počne oko vas plivati postrance, tražeći da ga dodirujete po bijelo-sivom trbuhu. Kada se smije i pokazuje zube, također nije prijatno, jer oštri bijeli zubi (cakle se kao da ih svako jutro riba sa po pola kilograma kaladonta i sode bikarbone), izbliza izgledaju zlokobnije nego kod patetičnih filmova o megalodonima.

Nagrnula krda, plivajući

Međutim, ono što se desi kada delfin dođe u Duboku užasno je, strašno i neizdrživo mučno gledati; navale ljudi!!! „Eno ga opet, skačiiii“, dere se Kakanlija, nevideći da su mu žena, njena sestra i čopor djece, već do grla u vodi, dok mu badžo tjera sa pedeset kuna Posušaka da kresne motor na gliseru i dođe prvi do delfina. Pošto se radi o malom zalivu u kome su plaže na sve tri strane, trka poludjelih plivačkih krda poslije tri minuta plivanja sudaraju se tačno na sredini dok ih valovi od pristiglih glisera i čamaca koji samo što neprepolove i krdo u moru i delfina, nemilice potapaju.

„Delfo, delfi, delfin, dođi, dođi, Bobi, Bobi“, „dođi vamo meni si najbliži dođi, j... se“, „mama zaglavu ga ufati, zaglavu, mama“, „tata daj meni, daj ga meni“, „đe' ćeš sad majku ti j...., ja sam prvi skočio“, „okruži, okruži ga lijevo, brže plivaj konju“, „opkoli ga gliserom, nama ga nabaci“, „ne daj mu do tespiha“, „Mahiiiireeee uješće te riba, vraćaj se, eto policije, eto policije,... eto četnika Mahiiiireeeee“...

Kad počne dreka i vriska, delfin koji tada ubjedljivo izgleda tri puta manji nego prije pet minuta, spašava se dubokim zaronom, izlazi iz okruženja i opet pliva postrance kao da pokušava objasniti: „Dobro ba, svi ćete me dodirnuti samo polako“. Ali, jok!

I ako delfin svaki put vjerovatno dođe u „dubočku zabit“ jer želi uveseliti ljude, vjerovatno se ubrzo pokaje, jer mu postane jasno da se ova vrsta zvijeri ne da dresirati. Kada gledate ovakve slike maltretiranja jadne morske životinje, nekako vam postane drago što postoje velike bijele ajkule koje proždiru nesmotrene kupače, pardon mahnite zombije koje znaju plivati.

Odakle je Bobi i kako se zove

„On ti se pojavio na godišnjicu Oluje dvi' trineste. Ne znam odakle je doš'o, a ne znam i što baš tad? Ali nekako je to čudno..., ma ko misterij. Ja znam da dupini biže od ljudi, a ovaj dođe ka na posa“, mudro zbori Čapljinac u jedinom registriranom lokalu u kome se iz Kleka oko devet sati ujutro donosi jedan primjerak novina.

„Ma daj šta pričaš gluposti?! To je isti onaj dupin što se prije pet godina zapetlj'o u mriže Stojanu i Kreši. Bio mali skroz, oni ga izvukli u pličak pa ga pustili. Vrtio se čitav dan i počeo im jest' iz ruke. To je taj“, dobacuje Hercegovac, inače jedan od najstarijih Dubočana.

Sa trećeg stola intelektualac iz sela Jablanica kod Tešnja, poratni podobni privatnik sa dva apartmana na moru, ničim izazvan objašnjava: „Delfin, ili kako vi kažete dupin, je vrlo prevrtljive čudi i zna biti vrlo opasan. Međutim, velika je vjerovatnoća da je ovaj pobjegao iz nekog aqua parka jer je vrlo druželjubiv i pitom. Naravno, ja svom sinu ne dam da pliva za delfinom jer se nikada ne zna. Samo, zašto ga zovu Bobi“?

„A ko ga zove Bobi?! Đes to ćuo i đe' ovdi u blizini ima vodeni park, is'sa ti“, pita zajedljivo Hercegovac, najstariji Dubočanin.

Pripiti trojac kartaša iz trokuta Sarajevo-Banovići-Zenica koji uvijek dođe na kave, a naruči loze, slaže se samo u tome da je delfin došao za Šestom američkom flotom u Neum, ali da on nije obični delfin, već obučeni američki špijun, kodnog imena: Smajo. Tvrde da su negdje pročitali kako je primjećen u Hutovu blatu gdje promatra kretanje jegulja i rijetkih ptica selica. „Ganja ga cijela Duboka, on niš'a ne j..., ode u Neretvu..., jer je opremljen i obučen da pliva u slatkoj vodi, prati jegulje jer su najpričljivije u vezi političke situacije, i što je najtačnije, prati izgradnju Pelješkog mosta. Pa da nije tako ne bi se Smajo pojavio baš u Dubokoj gdje počinje Pelješki most?! Jel' tako? Što ne dođe u Ploče? Pa tamo se Pelješki most ne gradi“, uvjerava kartaš kolegu koji tiho pjevuši „Aj imal' Smaje da mezu dodaje“.

Sad već Hercegovac pizdi pokušavajući ispasti simpatičan: „Ma šta vi Bosanci priprđavate?! Dupin je ruski, a ne američki špijun. Amerikanci su sve ovdi snimili za Oluje i Bljeska. A i kad se dupin pojavio Ljubo i Čedo više nisu šćeli prodat' svoje apartmane povrh magistrale. Is'sati prodavali od 'iljad devedeset i šeste, i od dvi' trinaeste prestali? Još im Stojan davao para da obojica mogu kuće napraviti tamo odakle su došli. Iz Austrije. Možda se ovaj dupin u KGB-u zove: Dragoljub, po Ljubi.“

„Jo' hadezeovske priče. Smeta Ljubo, pa delfin Rus! Nema para da se gradi most za Pelješac, pa delfin Rus!“ zapliće jezikom kolega iz trojca kartaša, dok najstariji Dubočanin i još dvojica ćelavaca spuštaju glave i ispod obrva vučiji bulje u stol sa pijanim gostima.

 „Haj'mo odavde. Nećemo se vraćati“, kaže petanestogodišnjak grupi svojih vršnjaka, dječaka i djevojčica koji su tiho sjedili na stepenicama pokazujući jedni drugima slike delfina pohranjene u njihove skupe ifone.

Delfin koordinacije

Maloumne aluzije na politički isceniranu svađu oko izgradnje Pelješkog mosta, Amerikanaca i Rusa, pretvaraju se u dobacivanja da Bobija Smaju ili Ljubu, ili Džekija, Donija, Flipera kako ga vabe/krste/križaju djeca, treba otjerati iz Duboke. Sad već i hercegovačke i bosanske pridošlice počinju sumnjati da delfin ne napravi neki problem, da ne povrijedi nekog od kupača, da ne zamrsi mriže kao prije pet godina. Lako se posvađati već posvađanima, makar i preko delfinovih leđa.

Srećom, kako se kvazi Bobi iznenada pojavi, tako i nestane sa prvim znacima zalaska sunca. Nema sumnje da prođe ispod Pelješkog mosta, preda dnevni izvještaj o stanju turista u Dubokoj američkoj podmornici u dubinama Jadrana (ili se popne do Ljube), te otpliva Neretvom na čakule sa pričljivim jeguljama. Kako se planeta zagrijava, vjerovatno će se delfin za koju godinu maziti sa prepotentnom, a nepismenom, djecom na izletu u Glavatičevu, ili niže kod Čapljine. A možda će se izdajnički uspeti blizu Kalinovika u gornji tok Neretve, pa zabavljati rijetku srpsku nejač na ljetnom raspustu što napasaju kravu i kakvu mumificiranu babu zaostalu iz Prvog svjetskog rata.  Ionako, sve je očitije da će sa zagrijavanjem planete i njihovi roditelji, Bobijevi radosni progonitelji, imati sve manje para, želje i volje da se pojavljuju u velelebnoj Dubokoj između Komarne i Kleka, a malo dalje od Neuma. Zato će se i delfin morati opredjeliti čiji je? Kojem entitetu pripada? Jer nije isto, niti će ikada biti dogovoreno konsenzusom, odakle je, kako se zove, čiji je i kome pripada. Zato ga valjda podsvjesno ovoliko sumanuta krda i progone.

(P.S. Priča je parodija na naš nacionalizam. Svi likovi i događaji su plod mašte, a Duboka je virtualna atmosfera u kojoj živimo. Iako nažalost moram pisati ovaj P.S., siguran sam da će mnogi opet doslovno shvatiti „moje zle i uvrjedljive namjere“. Slijepi nažalost bolje vide, a gluhi bolje čuju od nas „normalnih“.)

Tekst i foto: Adnan Buturović/Novi.ba