Samo ujedinjeni – niko od nas ne može uspjeti sam

Sedam dana nakon Konvencije Trampovih Republikanaca, završena je Konvencija Američkih Demokrata. Nadahnutim obraćanjem, Hilari Klinton je već ušla u istoriju, kao prva žena kandidat za Predsjednika SAD.
Peta Konvencija Demokrata kojoj sam prisustvovao ostavila me je u uvjerenju da će Svijet za stotinjak dana, izbornom voljom američkih birača, otvoriti novo poglavlje  istorije ljudi ujedinjenih u nadi umjesto histerije ljudi podijeljenih mrakom straha.
Zašto vjerujem da će Amerika, nakon što je izborom prvog predsjednika koji nije bijelac, ponovo pokazati  da može živjeti vrijednosti iz svog Ustava,  inkluzivnog društva, zajedničkih vrijednosti?  Zašto vjerujem da će ovaj put, izborom Hilari Klinton, prve žene predsjednika SAD,  pokazati da ima liderstvo za bolji Svijet - koji neće dijeliti ni Tramp,  ni njegove male replike rasute širom dunjaluka, u iščekivanju svojih pet minuta?

Nikada veća razlika nije bila u kvalitetu i stepenu (ne)jedinstva na predsjedničkim konvencijama Demokrata i Republikanaca. Novija istorija pokazuje da su pobjedjivali oni koji su iz svoje konvencije izlazili kao jedan tim – ujedinjeni.
Sva tri živa američka  demokratska predsjednika, Karter, Klinton i Obama, su u neponovljivim govorima dali argumentovanu i emotivnu podršku svojoj kandidatkinji. Oba republikanska, Buš i Buš, su bez riječi, ostala kod svojih kuća.
Dok je na jednoj strani nedostajalo  bar 2B (dva Buša) , na drugoj strani  Hilari je imala nenadmašnu i do tada nevidjenu na jednom mjestu okupljenu podršku 5B – Barak (Obama), Bil (Klinton), Berni (Sanders), Bajden (Džo) i Blumberg (Majkl).
Sve većem broju ljudi,  poslednjih dana, postaje jasno da izbor Hilari znači stabilnost u borbi za ekonomski progres i sigurnost, dok je alternativa još veća nejednakost i, u  najboljem slučaju, neizvjesnost.

Jasno se vidjelo da su dvoje kandidata dva potpuno različita svijeta, dvije različite vizije i budućnosti.
Prvi, progresivan, ljudi ujedinjenih u različitostima, pravedan i pun nade – i drugi, mračan, podijeljen, nepravedan, pun nejednakosti i bez dostojanstva.
Prvi, u kojem nova predsjednica, osoba kojoj i oni koji je ne vole, priznaju pamet i radinost, okuplja i poručuje : samo ujedinjeni -  niko od nas ne može uspjeti sam. Drugi, u kojem, čovjek koji predstavlja opasnost i time što je dobacio do kandidata, obećava da će sve riješiti i popraviti sam.
Vjerujem da su i mladi Amerikanci nešto naučili od svojih britanskih vršnjaka koji sada žale što nisu u većem broju izašli na referendum o izlasku iz EU.
Nadam se da će i do nas  doprijeti  poruka Hilari Klinton: jači smo zajedno, ujedinjeni  i samo tako možemo ići naprijed.
Za početak, uzdam se u Ameriku u koju sam uvijek vjerovao. Ameriku ljudi svih vjera, etničkih i drugih različitosti, a naročito u generacije pred kojima je mnogo više godina,  nego što je godina iza njih. Vjerujem  da će ta Amerika izaći u dovoljnom broju i napraviti pravi izbor.
Konvencija Demokrata mi je vratila nadu da Svijet nije  „osudjen“ na trampove. Imao sam osjećaj da sam nakon „vašara u Klivlendu“ prisustvovao prvoklasnoj  „ svjetskoj predstavi u Filadelfiji“ - predstavi koja ne mora biti ekskluzivno američka.

Sada, kada sam se na Konvenciji u Filadelfiji uvjerio da će Amerika napraviti pravi izbor, mogu se i našaliti sa ovako ozbiljnom temom. 
Za one koji se plaše da bi Amerika mogla poraziti samu sebe, ostaje nada da bi ih, u tom slučaju, novoizabrani predsjednik, po svom običaju, mogao brzo napustiti zbog neke druge, mladje, države. Ako se to ne desi, onda im samo ostaje nada da će moći emigrirati kod sjevernih susjeda, dok se  mladi  kanadski premijer Džastin Trido ne sjeti da na granici izmedju dvije države napravi zid. Prirodno taj zid će Amerikanci morati da plate.