Ateizam

“Ovdje na Balkanu,” kažu Ingrid i Brigita, “ljudi su veoma religiozni. Kod nas u Skandinaviji većina stanovništva su ateisti.”
“Ih, drage moje, u Jugoslaviji, dok je Bog hodao zemljom, i mi smo bili većinom ateisti.”

Čitav život sam vođen devizom: “Ako shvatiš da pripadaš većini – zabrini se.” Vjerovatno zato i jesam ateista. Dakle, da živim u Skandinaviji, bio bih religiozniji od pape. Gdje god pogledam, kako se god osvrnem, oko mene religiozni ljudi. Ali ne doživljavaju kod nas ljudi religiju kao neku vrstu duhovne nadogradnje. Jok. Oni nju koriste više u praktične svrhe. Prosječnog vjernika na Balkanu tako nećete zateći u crkvi ili džamiji, zateći ćete ga u kockarnici kako se krsti, uči Fatihu i moli Boga da Juventus bude kec. To je vrhunac religioznog angažmana našeg čovjeka. Pitali ovdašnjeg džeparoša da li je vjernik, a on reče: “Kada sam bio mali, molio sam Boga za bicikl. Onda sam shvatio da Bog funkcioniše na drugi način. Ukrao sam bicikl i molio za oproštaj.”

Kako uopšte ova šaka ateista ovdje živi u korelaciji s većinskim religioznim stanovništvom? Teško. Samom činjenicom da je živ, ateista je uvreda za Boga, samim tim i za vjernika. Umjesto arhaične parole koja je pozivala proletere svih zemalja da se ujedine, sada je na snazi parola: “Vjernici svih religija, ujedinite se.” Naravno, u borbi protiv mrskog i zajedničkog neprijatelja – ateizma.

Jedan od osnovnih ciljeva ateističkog pokreta je podsticanje kritičkog razmišljanja i slobode govora. Za razliku od toga, svaka od religija, manje-više, precizno je uvela koncept bogohuljenja. Bogohuljenje je vrsta dogmatske kontrole razmišljanja kojom se sprečava preispitivanje, kritikovanje i osporavanje religioznih stavova ma koliko god oni ponekad bili besmisleni. Ako u Knjizi piše da je djevica ostala trudna bez da je iko penetrirao u njen vaginalni kanal, ili da šehida čeka dvanaestak istih takvih djevica ako se opojasa dinamitom i digne u zrak u punom autobusu, onda je to tako, to se ne smije dovoditi u sumnju i ne smije pokušavati osporiti. Zato, osoba koja je prozvana za bogohulnika, nije ništa drugo nego osoba koja ne uzima stvari zdravo za gotovo. To je osoba spremna da razmišlja drugačije, da razmišlja dalje i više. Gledajući tako, nazvati nekoga bogohulnikom bi, ustvari, trebalo biti kompliment:

“Gospodine, Vi ste jedan običan bogohulnik.”
“Da, znam. Hvala. Ni Vi niste loši.”

U vrijeme uzdizanja kršćanstva, tamo u centru inteligentne misli toga vremena, u Aleksandriji, pojavi se matematičarka, astronomkinja i filozofkinja, drugarica Hypatia. Pokušavajući da pronikne u putanje kretanja planeta u svemiru, drugarica Hypatia ne želi da prizna postajanje ičega što ne može da objasni svojom religijom, a njena religija je bila nauka. Kršćanski vjerski autoritet biskup Cyril je optužuje za bogohuljenje i ona biva kamenovana do smrti. Dakle, još i tada, oko 400. godine naše ere, postojala je težnja da religija kamenuje svaku naučnu misao, a naročito onu koja naginje ateizmu. Biskup Cyiril je, dakle dželat nesretne drugarice Hypatie, poslije svoje smrti, očekivano, proglašen za sveca i zaštitnika crkve.  
Danas ponovno nije poželjno biti ateista. Ponekad ni zdravo. A za ambicioznog čovjeka i pogubno. Ako misliš napredovati u poslu, bolje da svake nedjelje budeš viđen u crkvi, odnosno svakog petka u džamiji. Niko ne želi da u svom radnom okruženju ima nemoralnu osobu. A ako nisi religiozan, podrazumijeva se, ne možeš biti moralan. Religioznost je dokaz tvojih valjanih moralnih stavova. Ne sami stavovi po sebi. Religija je ta koja nas uči kako biti dobar, kako biti pravedan, i kako onda neki ateista može biti moralan? Nikako. Logično.

Nekidan, neki ateista, bogohulnik, šta li je, na internetu napisa: “Zemlji koja gradi više bogomolja nego fabrika ni Bog više ne može pomoći.” Mogu da razumijem ljudsku potrebu da vjeruje. Ljudi tu potrebu, tu nema sumnje, stiču odgojem. Kućnim i društvenim. Svaki pravoslavac iz Moskve da je rođen u Islamabadu bio bi musliman. Ali sam siguran da ni jedan Bog ne bi nikada insistirao da se u zemlji u kojoj ljudi nemaju šta da jedu tolike pare troše na izgradnju bogomolja. Ti religiozni neimari izgleda nisu nikad čuli onu divnu Sidranovu repliku koju izgovara pokojni Slobodan Aligrudić: “Prvo materijalna baza, pa onda duhovna nadogradnja.” Pa zar to nije logično?

Polako Šveđanke povezuju konce i uviđaju kompleksnost ovdašnjih ateističko-religioznih odnosa. Ingrid zbunjeno zaključuje:
“Omladina je ovdje religiozna, ali ipak svi žele da odu u neku zapadnu zemlju gdje je ateizam sve dominantniji.”
“Da”, rekoh. “Jeb'o ti ovakvu zemlju u kojoj je za mladog čovjeka najveći uspjeh ako ode iz nje.”