Meša Selimović: ''Moja filozofija je iz mog muslimanskog korijena''

Jučer su se navršile 34 godine od smrti Meše Selimovića. Tim povodom objavljujemo intervju velikog bosanskohercegovačkog pisca iz “Preporoda” koji je objavljen daleke 1972. godine…

Poštovani Selimoviću, vi ste do sada odgovarali na bezbroj pitanja koja su Vam postavljali različiti ljudi, tako da mi sada pretpostavljamo i mogućnost ponavljanja nečeg već rečenog. Međutim, ovo prvo pitanje, koje to i nije, traži od Vas da kažete nešto što do sada niste rekli, a što ste, možda, već odavno trebali da izgovorite, ali to je sticajem okolnosti zapreteno sve do današnjeg dana.

Moram priznati da prvo pitanje , "Koje to i nije", ne razumijem potpuno. Šta je to što do sada nisam rekao a što spada u moj domen interesovanja? Zato ne znam. Inače, u svakom čovjeku, pa i u meni, zapretano je mnogo nejasnih stvari. Otkrivam ih pišući; pa nešto otkrijem, ali će ogromna većina ostati nesaznata ili samo naslućena.

Govoreći o svome radu na "Tvrđavi" i upoređujući je sa "Dervišom" rekli ste: ...Prilično je sigurno da će to biti ista preokupacija kao u "Dervišu" samo drugačijim sredstvima ostvarena, drukčije intonirana. Pa opet ista jer će govoriti o mome osjećanju života kao kompleksnoj viziji. Jer sve mogu da izmijenim, manje ili više stil, kompoziciju, fakturu rečenice, osnovni ton pričanja, ali moje životno iskustvo i moja filozofija ostaju isti". Znači li to da čovjek čitavog svoga života može pisati samo jedan roman?

Negdje sam rekao, pa i napisao, da svi romansijeri svijeta pišu jednu knjigu, o suprotnosti svojih želja i ideala i stvarnog života. Razlike su u individualnom pristupu, uglu gledanja načinu viđenja. Međutim, objektivniji uvid u stanje kakvo je bilo nekad i kakvo je sad, i kod nas i svijetu, uvjeriće nas da je DUHOVNOST danas na višem nivou nego ikad, ili bar da je češća, rasprostranjenija, čak ako i pristanemo da je površnija. Mi se, recimo, tužimo na mali broj čitalaca knjiga, a zaboravljamo da danas u Jugoslaviji ima preko 70 izdavača sa tiražom od 2,000.000 primjeraka, a prije rata u Jugoslaviji je bilo 5-6 izdavača koji su štampali knjige u 200-300.000 primjeraka. Uporedite, zatim broj nepismenih (nekad, ne tako davno, 75% prema 25% danas, mada je i to previsok procenat), broj pozorišta, koncerata, slikarskih izložbi itd. Svugdje se vidi napredak. Govori se o velikom duhovnom interesu ljudi u doba Renesanse, na primjer. A zaboravljamo da je tim duhovnim interesom bio obuhvaćen veoma tanak broj ljudi, a da je ogromna masa naroda bili daleko od toga, a da je 95% naroda bilo nepismeno, da se živjelo u najtežim uslovima. Pa ipak, tačno je da je današnji svijet obuzet euforičnom potrebom potrošnje i prazne zabave. Ta vladavina stvari i primitivne estrade ponekad daje današnjem svijetu izgled potpune praznine, i prirodno je što smo nezadovoljni takvim stanjem. U čemu je izlaz? U širenju kruga obrazovanih, u podizanju kulturnog nivoa što šireg kruga ljudi, u suzbijanju malograđanskog mentaliteta. Utješno je što je sve veći broj mladih koji ne pristaju da žive prazno i koji traže više duhovne vrijednosti, da u njima uživaju, pa čak i da ih stvaraju.

 
Trebamo sačuvati merhamet

Jednom ste rekli da tek u "Dervišu" ono što ste znali i ranije nosili postalo je prisno Vaše: "... stekao sam hrabrost koja mi je nedostajala, oslobodio sam se predrasuda, ustručavanja, racionalnih aranžmana, izbila je potreba za iskrenošću koja znači nežaljenje ni sebe ni drugih i da je sve postalo lako." Je li to Vaša poruka i koje su opasnosti toga oslobođenja?

To je književno, spisateljsko oslobađanje. A vjerovatno i svako drugo.

Rekli ste, takođe: "Sloboda mu daje (Životu) dubinu, mnogostrukost i složenost". Gdje su granice te slobode? Živi li čovjek često sa lažnim uvjerenjem u slobodi?

Sloboda je stanje u kojem čovjek sve čini bez prinude, ali da ne naškodi drugome.

Mi u Bosni nosimo velike terete prošlosti koji nam smetaju, koji nas sputavaju. Šta je to čega se trebamo što prije osloboditi, a što je to što treba ostati kao naša veza sa nama samima, sa našom prošlošću i što će služiti našoj svjetlijoj budućnosti?

Treba da se oslobodimo inertnosti, nepovjerenja prema drugima, vezanosti za sve što je zaista prošlost, a da sačuvamo MERHAMET, humanost koja je postojala i u najtežim vremenima. Ta osobina našeg svijeta izgleda mi i najljepša i najvrijednija.         

Šta mislite o onom velikom broju, nažalost malo znanih, starih muslimanskih književnika, koliko je muslimanska baština zapostavljena i šta nam obećava naša nova kulturna politika?

Do sad su stari muslimanski književnici (vjerovatno mislite na naše ljude koji su pisali istočnim jezicima) malo istraživani, i ostalo nam je samo ono što su napisali Safet-beg Bašagić, M. Handžić i još neki, ali to su samo marginalne napomene. Ispitivanja rahmetli dr. Hazima Šabanovića (čije će posmrtno djelo biti uskoro štampano u izdanju "Svjetlosti") pokazala su da tih pisaca ima daleko više nego što se pretpostavljalo, čak 800-900, prema 300, kako se mislilo ranije. Obimna studija dr. Šabanovića nije samo uvid u bibliografiju, do sada najpotpuniju, već i studiozan prikaz te literature. Ostaje da se izvrši izbor iz tih djela, da se načine prevodi, i da tako konačno vidimo šta znači ta književnost i za svoje i za naše vrijeme. Posao je vrlo težak i vremenski dug, ali kako su novčana sredstva obezbijeđena, nadamo se da će naši orijentalisti prirediti nekoliko vrijednih knjiga u ediciji "Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine" - Drugi muslimanski pisci, koji su pisali na našem jeziku, već su izdani u toj ediciji (Dr. Safet-beg Bašagić) ili će uskoro biti štampani (Musa Ćazim Ćatić i dr.).

 
Tradicija i duh
Evidentna je činjenica da Vi u svojim posljednjim djelima posežete u prošlost, dajući toj prošlosti univerzalnu dimenziju. Zašto je Vašim junacima potrebna odora istorije i patina vremena, kada vam je cilj da govorite o čovjeku današnjice, o dilemama savremenog doba?

Svejedno mi je o kojem, jer me interesuju trajne osobine ljudi i društva. Činilo mi se da mi je lakše da pišem o istoriji, ili o ljudskim problemima u istoriji.

U Vašim romanima živi jedan svijet koji je prošao i koji je još uz nas i u nama. Šta biste rekli o našem vremenu gledano iz onog čiju odjeću nose Šejh Ahmed, Mula Jusuf...?

Svijet se više izmijenio u spoljašnjem gledanju nego u duši ljudi.

Duboka islamska filozofija u Vašem djelu odavno je uočena i mnogi su o njoj govorili. Međutim, najčešće su se njeni korijeni tražili van ovog tla, izvan ovdašnjeg čovjeka. Recite nam koliko je ta filozofija samo naša, dio naših dubina i našeg života?

Nisam posebno izučavao islamsku filozofiju, osim koliko je neophodno da se čovjek informiše. Ali ako u mom djelu ima filozofije, ona je sva iz ovog tla, iz mog muslimanskog korijena, iz naše tradicije, iz našeg duha. To se upilo u mene o svega, i svega me proželo, tako da tim duhom prosto emaniram. Drago mi je, veoma drago, što ta misao, koja je nastala na ovom tlu, u okviru jednog naroda, toliko opšteljudska, da je lako i rado prihvataju ljudi širom svijeta.

Šta nam možete reći o putu islamske filozofije od Istoka do nas na Zapadu i o nama ni istočnim ni zapadnim? Mislite li da se i sudbine Vaših junaka pogrešno mjere mjerama Istoka, ne uzimajući u obzir njihovu metamorfozu koja odgovara "Istoku na našem Zapadu".

Moje ličnosti nisu impregnirane filozofijom Istoka, bar ne čistom. Za nas u Bosni, pa i za junake mojih romana, karakteristična je misaona tangenta, nastala sudarom Istoka, većim dijelom, i Zapada. Ali ne smijemo zaboraviti da je, uz pretežno islamsku filozofiju, značajna i naša autohtona bogumilska pa i slavenska komponenta. Tako je, uza sve uticaje, na ovom razmeđu svjetova, bosanska misao - sinteza tuđeg i svoga, autohtona i univerzalna. Ranije jače izražena, potisnuta u XIX vijeku, ta misao se danas uklapa u zajedničke tokove, koristeći sva duhovna dostignuća svijeta, ali ne zaboravljajući svoju tradiciju.

Nisam protiv religijskog ubjeđenja

Šta mislite o religiji kao obliku simboličnog komuniciranja ljudi u cilju objedinjenja duhovno-materijalnog kreativnog djelovanja u kontekstu sve dinamičnijeg života i sve tjesnijeg ljudskog staništa?

Lično ne osjećam nikakvu potrebu za religijom kao ličnim uvjerenjem ili oblikom komuniciranja, jer sam odavno ateista. Ali nisam protiv religioznog osjećanja ako nije isključivo, ako ne odvaja ljude, ako ih ne navodi na nasilje makar i u mislima. Ne mogu da budem protiv religioznog ubjeđenja već i radi toga što je moja majka bila vrlo religiozna, i sve do svoje smrti, prije nekoliko godina, klanjala pet vakata dnevno. Iako komunista, složiću se sa svakim vjernikom koji iskreno i djelotvorno želi saradnju svih ljudi svijeta.

Vi ste jedan od prvih kod nas koji u svom djelu koristi mudrosti Kur'ana časnog. Da li mislite da On pruža šire mogućnosti za takav rad?

Koliko ja znam, u mome romanu "Derviš i smrt" prvi put je u evropskoj literaturi široko citiran Kur'an, dok je to s Biblijom učinjeno bezbroj puta. Na žalost, na našem jeziku ne postoji dobar prevod Kur'ana, i ja sam citate slobodno stilizovao, čuvajući samo Kura'nski duh. Dok ne dobijemo dobar književni prevod, Kur'an neće biti jači podsticaj u literaturi, mada bi to mogao po svome misaonom i poetskom potencijalu.

Zašto u uvodnom dijelu prvog poglavlja romana "Derviš i smrt" u kome citirate Kur'an niste iza 2. ajeta sure Vel'asri nastavili sa ajetom 3. "... osim onih koji vjeruju i rade dobra djela i koji preporučuju istinu". Da li s toga tragika završetka Nurudinova znači nesreću bez utjehe, ili...

U uvodnom motu "Derviša i smrti" prekinuo sam Kur'anski citat, ali se njegov smisao, po mome mišljenju širi, nalazi u kontekstu cijelog romana: svaki je čovjek na gubitku, ako u životu ne nađe ljubav. Tom mišlju nisam iznevjerio Kur'an, i nepravedna je kritika u "Glasniku" Islamske vjerske zajednice, prije nekoliko godina, koji mi taj grijeh prebacuje.

I na kraju, kažite nam šta je za Vas Bosna i Hercegovina?

MEŠA SELIMOVIĆ: Bosna je za mene rodno tle, izvor svega što znam i osjećam, nju najviše volim i njoj najviše predbacujem. Zbog ljubavi.
 
Preporod, 1972.god.