11. juli
piše: Prof. dr. Damir Marjanović
Danas je 11. juli. Teško je povjerovati koliko bola, tuge i patnje može da stane u jednu tako jednostavnu i običnu rečenicu. Prije više od dva desetljeća jedan mali bosanski grad duge i bogate povijesti postao je simbol najvećega zločina koji se nije desio, već koji je počinjen na tlu staroga kontinenta nakon Drugoga svjetskoga rata. Taj zločin je dobio i svoju zvaničnu definiciju opisanu u Statutu Međunarodnog kaznenog suda, članak 6, koji kaže: “Za svrhe ovoga Statuta, izraz ‘genocid’ znači bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu.” Za sve one koji i dalje negiraju da se takvo što desilo u Srebrenici prije dva desetljeća, dovoljno je postaviti pitanje – a šta se od navedenoga tamo nije dogodilo!?
No, neću danas mnogo o onima koji su usnili, zamislili, isplanirali i počinili genocid. Neću o tim zločincima koji su svoja zlodjela i svoje bolesne nakane danima provodili, a poslije se kukavički sakrili iza jednoga cijeloga naroda želeći prikazati kako su to baš radili u njegovu odbranu. Tim ljudima je najveći šamar to što s obje strane Drine postoji ogromna većina tog istog naroda koja ih smatra i javno naziva ubojicama, i koja im već desetljećima poručuje da nijedna od 8372 žrtve srebreničkoga genocida tih dana nije ubijena u ime tamo nekoga srpstva, već u sklopu zlodjela koja se, nažalost, periodično ponavljaju na ovim prostorima već stoljećima. Ta zlodjela imaju jasnu kriminalnu, ekonomsku, osobno-interesnu nakanu, a već stoljećima se kriju iza pojedinih nacionalnih, etničkih ili religijski motiviranih izgovora. Ne, gospodo, taj genocid nije počinio narod, nego pojedinci i njihove politike. Oni imaju svoja imena i prezimena i njih se ljudi s obje strane Drine stide, isto kao što će se stidjeti i ovih političkih prevaranata koji danas, iz sitno političkih interesa i želje da što duže vladaju ovom podijeljenom masom, negiraju ono što se negirati ne može! Ne, neću danas o njima! Nemam pravo da o tome pričam! Njih će već stići pravda i kletve 8372 nestale duše.
Danas ću, ali jako kratko (jer više od danas niti bilo kojeg drugog dana oni i ne zaslužuju), o onima koji u ovom trenutku putuju službenim automobilima prema Potočarima. Vjerovatno im je vruće, ili im je možda klima uređaj prejak. Sigurno su se jučer udarili rukom po čelu i pomislili kako je opet stigao 11. juli, kako opet moraju svojim privatno-službenim automobilima, uz rotacije i pratnju, u Srebrenicu. Put im je težak, ali mora se tamo ići. Pa još ako moraju po dvojica biti u automobilu... Znaju oni da su mogli tamo otići i 12. aprila, 9. septembra ili bilo kojeg drugog dana u godini, ali tada im se ne ide, baš kao ni sada. No, sada moraju! I to posebno sada, pa izborna je godina! Valja napraviti zabrinuto lice, pripremiti sjetni izraz koji će odraziti svu tugu ovoga svijeta, obući neke udobnije cipele kada već kravatu ne mogu skinuti. Više bi im odgovaralo da nije baš 11. juli jer pretoplo je, ali eto istorija ne bira kada se zločini i genocidi dešavaju! A mogla je...
Danas će oni očevima, majkama, tetkama, sestrama, sinovima i kćerkama onih koje u zemlju spuštaju objašnjavati tu neopisivu bol. Danas će iskoristiti dugo pripremane poruke o tome kako se ne smije zaboravljati ono o čemu već sutra neće ni pomisliti i čega se neće sjetiti do narednoga 11. jula. Danas će oni obećavati kako treba sve učiniti da se nastavi proces identifikacije dok i zadnji skelet ne dobije svoje ime. Danas će reći sve što oznojeni ljudi pod teškim julskim suncem žele čuti. A ljudi kao ljudi, u svom bolu koji je danas barem hiljadu puta veći nego bilo kojeg drugog dana, sve će to mirno slušati. Kao i svake godine unazad dva desetljeća.
E, upravo zbog tih riječi izgovorenih baš danas, treba te “kravate” priupitati koliko je to novca ova država izdvojila i izdvaja da bi pronašla i dostojno pokopala te 8372 duše. Treba ih pitati, da li i koliko ih se sjete kada prave godišnje budžete i koliko se izdvajalo i izdvaja iz tih budžeta za proces pronalaska i identifikacije skoro 30.000 nestalih u BiH čije su kosti razbacane po grobnicama širom ove zemlje. Treba ih pitati zašto se ni 12 godina poslije u potpunosti ne primjenjuje Zakon o nestalim osobama iz 2004. i zašto još uvijek nije uspostavljen fond za pomoć porodicama nestalih. Treba ih pitati da li se zacrvene kada ne ulože niti marke u proces DNK analiza bosanskohercegovačkih kostiju koji je najbitniji dio ovoga procesa i koji se isključivo finansira kroz donacije drugih zemalja (kojima sigurno nije jasno kako bosanskohercegovačka vlast koja se vozi u skupocjenim automobilima i razgovara na skupocjene mobitele nema novca za hemikalije i donirane genetičke analizatore). Treba ih upitati da li misle da su ona 3 miliona KM koja troše godišnje na Institut za nestale (od kojih skoro dva miliona idu na plate i doprinose 50-ak uposlenih i materijalne troškove funkcioniranja Instituta) dovoljna za ono u što se danas zaklinju da treba uraditi. Treba ih pitati koliko novca troše samo na kupovinu i održavanje voznoga parka kojekakvih agencija, ministarstava, dopredsjednika i doministrica i koliko misle da se DNK analiza skeletnih ostataka može uraditi za cijenu jednog seta najskupljih guma kupljenih za automobile članova državnog Predsjedništva.
Eto, trebao bih i ja da ih pitam jer danas je 11. juli – danas je najtužniji datum u mojoj zemlji!