Žrtve rata u BiH prvo su kolektivizirane, pa onda politizirane i na kraju ekonomizirane

Enver Đuliman koordinator je Odjela za edukaciju o ljudskim pravima Norveškog Helsinškog komiteta. Višegodišnji aktivista u ovoj oblasti, inače Mostarac, koji je nakon završetka studija na Pravnom fakultetu u Sarajevu, za vrijeme agresije, otišao u Norvešku. Tamo je završio dodatni studij na univerzitetu u Oslu i u Nansen školi, norveškoj humanističkoj akademiji u Lilehameru.

Svoj život posvetio je borbi za ljudska prava, što je i rezultovalo bogatom karijerom. Prva knjiga koju je izdao nosi naslov “Gradite mostove, a ne zidove!” Nakon toga, uslijedio je nastavak, pa je nastala nova knjiga, pod nazivom “Pomirenje – znakovi pored puta", napisana  ove godine, a koju je objavila izdavačka firma Pax iz Osla.

O temama pomirenja, Enver Đuliman piše iz vlastitog iskustva i brojnih aktivnosti na polju borbe za ljudska prava, posebno u segmentu obrazovanja. Ističe da je upravo obrazovanje jedan od važnijih koraka ka procesu pomirenja. Treba spomenuti I da je Enver Đuliman bio sudionik projekata o ljudskim pravima i pomirenju i u Azerbejdžanu, Gruziji, Armeniji, Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji, što može biti bitna odrednica u kvalitetu i važnosti knjiga koje piše.

Za Novi.ba Enver Đuliman govori zašto baš piše o pomirenju, da li je ono moguće, koliko je obrazovanje važno za izgrađivanje novih relacija i povjerenja među ljudima, i hoćemo li se ikada pomjeriti sa mrtve tačke kada je u pitanju prihvatanje istine i napredak društva u cjelini nakon rata.

Zašto ste se odlučili da pišete baš o pomirenju?

“Knjigu sam napisao zato što mislim da mnogi ljudi koriste riječi i pojmove koji su povezani sa pomirenjem, a znaju vrlo malo o tome. Iako u knjizi koristim mnoge primjere iz bivše Jugoslavije ona nije pisana ni za nekoga, ni protiv nekoga. Želio bih da je pravedna prema svima i da je svi mogu koristiti. Ipak priznajem da nije potpuno neutralna jer je slika toga kako ja vidim teme i izazove predstavljene u njoj. Plan je da se knjiga prevede na ruski i BHS. Knjiga je ustvari nastavak one prve “Gradite mostove, a ne zidove!”. Zašto? Zato što je obrazovanje u postkonfliktnim društvima najbolji način da se radi na ponovnoj izgradnji relacija, na pomirenju i povjerenju. Na sreću ili na štetu danas se mladi ne obrazuju samo u školi. Danas o historiji više uče na internetu i kroz razgovore sa drugim mladim ljudima, nego od nastavnika historije.”

Mislite li da je to jedan od glavnih razloga zašto se u BiH, ni 21. godinu poslije rata, ne može izgraditi pomirenje i prihvatiti istina?
 
“Svakako, jedan od glavnih razloga. Obrazovanje je kod nas samo zamijenilo oruzje, i ne doprinosi pozitivnom miru u kojem ćemo početi pravi dijalog bez prisile. Ja poštujem sve žrtve u BiH, ali recimo instalacija pred BBI-om jučer ne poziva na razgovor, ne poziva na dijalog u kojem ćemo vidjeti žrtve na obje strane.”

Predsjednik RS-a Milorad Dodik, kao reakciju na postavljanje instalacije koju ste pomenuli, izjavio je da BiH nije održiva i da podržava njen raspad. Gdje smo onda mi sa prihvatanjem istine, činjenica? Kao da nema kraja ovom stanju.

“Dodik nije toliko važan. Bosna je bila dio 4 carstva i sva su nestala, a Bosna je još tu. Važno je kakve poruke mi Srbi i Bošnjaci šaljemo jedni drugima. Mi sada slušamo jedni druge, ali se ne čujemo, ne razumijemo. Naše misli su od početka pogrešne. Uzmite za primjer žrtve. Svaka bol je individualna. Kod nas su žrtve na svim stranama prvo kolektivizirane, pa onda politizirane i na kraju ekonomizirane. Dok god mi kao narodi ne prihvatimo da pomirenje počinje tamo gdje mi mijenjamo naša uvjerenja o drugima, o sebi, o granicama. o miru, ova Bosna kakvu imamo danas je ono što ćemo imati i za 20 godina.”

Kako onda bilo šta promijeniti, kada u BiH i obrazovanje ide u dva smjera?

“Teško. Jer kod političkih elita na svim stranama ne postoji volja niti za promjenama, niti za pomirenjem (osim pod njihovim uslovima). Ipak, možda bi prvi korak bio da obični ljudi izađu iz grupe kojoj pripadaju, ponovo postanu individue i da sebi postave pitanje: Šta ja, šta moja djeca imaju od ove partije i od ove politike. Ima u Bosni i vrijednih i poštenih plitičara. Doduše u manjini. Obrazovanje ima veliku ulogu u procesu pomirenja. Na isti način kao što čovjek treba znanje da bi vodio rat treba čovjek imati znanje da bi razumio procese pomirenja. Recimo: kažemo nećemo zaboraviti. Šta znači to – nećemo zaboraviti? Da će taj nezaborav biti opravdanje za sutrašnje ratove? Dakle, pitanje je kako pamtiti na pozitivan način? I kako da učimo historiju na razumijevajući, a ne na opravdavajući način? Uostalom, kako uopće podučavati iz historije u podijeljenim zajednicama kao što su naše.
Čak i sama ljudska prava imaju potpunije značenje u postkonfliktnim zajednicama. Tako pravo na slobodu izražavanja podrazumijeva ne samo pravo govora i desiminacije informacija, nego i pravo na sjećanje kao i pravo znati šta se desilo sa našim najdražima.

Na kraju, upravo je obrazovanje ono koje treba da dovede do pozitivnih promjena i do pozitivnog mira. Na žalost, moj je utisak da je u regionu u velikoj mjeri obrazovanje politizirano, etnicizirano i samoviktimizirajuće. Kod nas ne samo historija i književnost, nego i muzika i jezik razdvajaju ljude. Pomirenje je moguće. Svijet je u stanju stalnog rata i stalnog pomirenja. Bez neke vrste pomirenja čovječanstvo bi završilo u samoistrebljenju."

Enver Đuliman, aktivista za ljudska prava istakao je i da ne smijemo zaboraviti da sve počinje prvo u riječima. Zato je, poručuje, nama potreban I drugačiji jezik. Jezik mržnje, slike mržnje, poruke mržnje, jezik naslija i straha, trebali bi biti zamijenjeni novim riječima, novom gramatikom i novim slikama.

Riječi bi trebale potvrditi potrebu društava za mirom, suživotom i napretkom. To bi trebao biti jezik koji individualizuje umjesto što kolektivizira, koji rehumanizuje umjesto što održava stare mitove, jezik koji gradi nove odnose gdje jedna riječ poziva drugu, jezik koji omogućava da se mi kao pojedinci mijenjamo, jezik koji otvara razgovor među ljudima, a ne među izmima, poručio je Enver Đuliman.

(novi.ba)