REEV-MED

Dr. Nihad Fejzić na čelu svjetske naučne elite

Objavljeno:16.06.2016 - 09:06
A A A Times Arial

Jučer je na petoj Generalnoj skupštini REEV-Med mreže održanoj u Palermu - Italija izabran novi Izvršni odbor čije je predsjedavanje povjereno dekanu Veterinarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu prof.dr Nihadu Fejziću, dok je za zamjenika predsjednika izabran prof. dr Ehab Abu Basha, dekan Veterinarskog fakulteta iz Jordana.

 
Veterinarski fakultet je u proteklom periodu započeo proces evaluacije i primjene evropskih standarda za osiguranje kvaliteta. Pored toga, Fakultet je nosilac ONE Health studijskog programa na engleskom jeziku, koji je međunarodno prepoznatljiv, a kao institucija Veterinarski fakultet je aktivni učesnik u brojnim međunarodnim projektima.

Svi ovi razlozi su bili motiv članovima Generalne skupštine da svoje povjerenje ukažu prof.dr Nihadu Fejziću, dekanu Veterinarskog fakulteta, za upravljanje REEV-Med mrežom u naredne dvije godine.
 
REEV-Med mreža je osnovana pod pokroviteljstvom i podrškom OIE – Svjetske organizacije za zdravlje životinja, a formirana je 2012. godine sa ciljem razmjene iskustava i zajedničkog djelovanja u oblasti evaluacije studijskih programa, razmjene nastavnika i studenata, zajedničkih naučnih projekata i jačanja nastavnih, infrastrukturnih i naučnh kapaciteta članica.

Povodom velikog profesionalnog uspjeha dr. Fejzića, objavljujemo njegov tekst o genetski modificiranoj hrani koju, u rubrici DEKANAT, redovno objavljuje u magazinu PRIZMA.

 

Nojeva arka GMO stvorenja


Piše: Dr. Nihad Fejzić


Još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tadašnji američki predsjednik Kissinger ustvrdio je: “Kontroliraj naftu i kontrolirat ćeš zemlju. Kontroliraj hranu i kontrolirat ćeš ljude.” Pola vijeka poslije, njegova konstatacija doživljava vrhunac. Nikada u historiji svijeta toliko velika moć nad kontrolom hrane nije bila u rukama tako malog broja ljudi, a država koju je vodio je na pragu američkog sna o potpunoj kontroli nafte i hrane. Dakle, riječ je o nacionalnim strateškim prioritetima, u čije projekte i naučna istraživanja se ulaže veliki novac
Genetski modificirana hrana (GMO) potječe od biljaka i životinja koje imaju umetnute gene drugih biljaka i životinja kako bi se promijenilo neko njihovo svojstvo. Iako su ljudi stoljećima modificirali jestive biljke i životinje uz pomoć uzgoja i rasploda, moderna biotehnologija omogućuje genetička poboljšanja živih bića tako da ih direktno, trenutno mijenja, čime se postižu mnogo brži rezultati. Također omogućuje prenos gena između organizama koji se međusobno ne mogu razmnožavati. Potencijalne, komercijalno oglašavane prednosti su povećana proizvodnost, otpornost na herbicide i druge štetočine, bolje nutritivno balansirana i ukusnija hrana. No, s druge strane postoje sumnje na moguće neočekivane, štetne zdravstvene efekte kao što su alergijske reakcije, antimikrobna rezistencija, modifikacija okoliša, nove nekontrolirane vrste i negativan utjecaj na prirodni biodiverzitet. Sažeto, genetski modificirana hrana s vremenom bi mogla donijeti prednosti koje su danas vrlo spekulativne, ali raste i zabrinutost oko mogućih štetnih utjecaja za koje još naizgled nema nikakvih dokaza iako bi se mogli pojaviti u budućnosti. Upravo iz tog razloga ovo se pitanje ne može riješiti bez konsultiranja stručnjaka iz svih oblasti zbog potencijalno negativnih posljedica za održanjem ljudske vrste u cjelini. Nerješivo pitanje biotehničke prirode dovelo je nauku na raskrsnicu, a nedostatak jasnih zakonskih propisa nacionalnim vladama teško izlječivu glavobolju zbog nedostatka nacionalnih strategija za očuvanje zdravlja ljudi. Prisjetimo li se Kissingerovih riječi s početka, jasno je da danak predvode multinacionalne korporacije.


Kako je profit modificirao našu ishranu


Jedan od najvećih marketinških i odbrambenih argumenata multinacionalnih korporacija koje proizvode GMO organizme jeste da će oni suzbiti glad i siromaštvo. Zagovornici se pozivaju na zvaničnu statistiku koja kaže da će svjetska populacija do 2050. godine narasti na devet milijardi stanovnika, od kojih je već sada milijarda ugrožena zbog siromaštva i gladi, a dodatno još najmanje toliko stanovnika svijeta trpi zdravstvene posljedice koje uzrokuje nepravilna ili nutritivno nebalansirana ishrana. Nažalost, u ovoj statistici se često namjerno prešućuje činjenica o 1,4 milijarde stanovnika koji pate zbog gojaznosti i zdravstvenih posljedica pretjerane i nepravilne ishrane. S rastom svjetske populacije, rapidno su rasle i ukupne površine pod GMO. Od početnih 1,7 miliona zasijanih hektara u 1996, za samo deset godina naraslo je na skoro 90 miliona hektara. Danas, tri četvrtine obradivih površina u USA, Brazilu i Argentini zasijane su GMO kulturama. Za Evropu je i dalje karakterističan snažan otpor prema ovoj hrani. Istraživanja među potrošačima koja su provedena na početku ovog stoljeća pokazala su da dvije trećine Evropljana smatra kako je GMO prijetnja za ljudsko zdravlje i okoliš. Slično, i naučna javnost nema jasne stavove po pitanju daljeg razvoja molekularnih biotehnologija i primjene u proizvodnji hrane. Međutim, širom svijeta postoje stvarni slučajevi gdje su te iste korporacije posijale bijedu i smrt. Još 1998. godine, kada su Jane i Steve Akre s FOX NEWSA, napravili fenomenalnu priču o aferi s rBGH-om (hormon rasta) i njegovim posljedicama za zdravlje, oboje su dobili otkaz. Potom su tužili FOX, te dobili odštetu od 425.000 dolara, ali su na drugostupanjskom sudu izgubili parnicu zbog “proceduralnih razloga”. Slučaj rekombiniranog goveđeg hormona rasta (rBGH) priča je o tome na kakav način krave daju 15% više mlijeka, te na koji način funkcioniraju korumpirane vladine institucije. Korporacija Monsanto reklamirala je taj proizvod tako što je farmerima preporučivala da “ne izostave nijednu kravu iz tog tretmana”. Jedan državni povjerenik za poljoprivredu nazvao je rBGH “crackom za krave” zbog nevjerojatno stimulirajućeg djelovanja na količinu mlijeka koje krave daju. Naime, Monsantov rBGH (odnosno Posilac), nije samo stimulirao krave da daju više mlijeka, nego i proizvodnju još jednog hormona IGF-1 (inzulin faktora rasta) koji je kod ljudi povezan s nastankom karcinoma dojke, kolorektalnog karcinoma i raka prostate. Primjenom hormona rasta povećava se i koncentracija drugog hormona u mlijeku, a 1993. kad je Federalna agencija za hranu i lijekove (FDA) odobrila upotrebu takvog mlijeka, to je učinila pod pretpostavkom da IGF-1 ne može preživjeti ljudsku probavu. Danas je dokazano da kazein (glavna bjelančevina u mlijeku) povećava stabilnost tog hormona u ljudskom probavnom sistemu i da se uz njegovu prisutnost 67% tog hormona apsorbira u ljudski organizam. 


Posljedice primjene hormona rasta za krave su katastrofalne, umjesto za 4–5 godina muzne krave “sagorijevaju” odnosno prestaju davati mlijeko za samo dvije godine, uz niz drugih pratećih patoloških stanja koja ponekad dovode i do smrti životinje. Ovome je doskočila farmaceutska industrija s antibioticima, te su se kravama počele davati goleme količine antibiotika. Međutim, tu opet nastaje problem jer postoji regulativa o tome kolika je najviša dopustiva razina antibiotika u mlijeku. Taj je problem Monsanto riješio na način da je lobiranjem (potkupljivanjem) šefica Monsantova laboratorija postavljena na mjesto zamjenice direktora za sigurnost ljudske hrane u američkoj Agenciji za hranu i lijekove.

Administrativnom mjerom (promjenom antibiotskog standarda) Miller u ime FDA povećava dopuštenu razinu antibiotika u mlijeku za 100 puta!!! Na sličan način 1991. za zamjenika direktora za provedbu mjera u Agenciji za hranu i lijekove (FDA), koji je trebao kontrolirati politiku te agencije prema GM hrani, postavljen je Michael R. Taylor, vašingtonski odvjetnik (pravni stručnjak za hranu i lijekove) koji je do tada uspješno zastupao Monsanto i druge biotehnološke kompanije u sporovima vezanim za državnu regulativu.


Naizgled lijepo, loše po zdravlje


Foxova priča je stoga bila veoma važna i najslikovitiji je primjer GMO hobotnice iz nekoliko razloga: da se ljudi upoznaju s blagodatima genetskog inžinjeringa o kojima se nikada ne govori u javnim medijima, da se shvati da je svrha tog inžinjeringa zarada, odnosno profit korporacija, a ne zdravlje ljudi i životinja, da se pokaže da vlada i mediji mogu svjesno i namjerno manipulirati činjenicama, te aktivno sudjelovati u trovanju ljudi i životinja, da su naučna istraživanja koja kažu da je GM hrana dobra za zdravlje, a koja je finansirao proizvođač te iste hrane sve samo ne neutralna, te da razmisle o tvrdnjama vodećih američkih znanstvenika o tome da je rBGH u kravljem mlijeku za zdravlje ljudi bezopasan. 
Podsjećam, prije skoro dvije godine nakon poplava u našem regionu, ova je korporacija donirala sjeme kukuruza BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Val negativnih reakcija ubrzo su pokušali ublažiti i sami predstavnici “ozloglašenog” Monsanta saopćenjem da donirano sjeme kukuruza, paradajza, krastavaca i kupusa, vrijedno oko 350.000 dolara, nije genetski modificirano, što su potvrdile i nadležne institucije u poplavljenim zemljama. Poljoprivrednici su tvrdili da je zapravo riječ o sjemenu koje je već bilo dostupno na stanju, iako velike korporacije već godinama žele ući s ovim proizvodima na Balkan, a aktivisti da je u pitanju reklamna kampanju kojom Monsanto pokušava popraviti svoju izrazito lošu reputaciju u javnosti. Međutim, panika i protesti koje u većini zemalja izaziva sam spomen imena ovog američkog giganta, koji je postao asocijacija za genetski modificirane proizvode, izostaju kada predstavnici poljoprivrednih udruženja i stručnjaci u regiji upozore na to da je na oranicama Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine već odavno zasijano GMO sjeme. To je slikovito na poljima izgledalo ovako: svi usjevi kukuruza bili su loši, a ono s doniranim sjemenom imalo je lijepe žute klipove.


Međutim, ono što mnogi ne znaju i uporno se pokušava prikriti jeste činjenica da biljke međusobno oprašuju jedna drugu, te da vi iako sijete normalni kukuruz, s nekog polja oko vašeg (čiji farmer koristi GMO kukuruz) može doći do oprašivanja vašeg odnosno do kontaminacije. Na taj način vaš kukuruz postaje GMO kukuruz. Nema te tampon zone koja to može spriječiti. “Tampon zone” nisu uspjele spriječiti tu kontaminaciju niti u SAD-u ili Kanadi, a kamoli bi to mogle u maloj zemlji poput naše. Koreja i Japan zabranile su uvoz američkog kukuruza, ali zabrana je povučena jer je zapravo nemoguće spriječiti kontaminaciju kukuruza. Međutim, što primjena GMO-a bude šira, to će kontaminacija biti veća. Oni koji su u drugom smjeru, znači za ZA, ističu sljedeće prednosti: genetski modificirani usjevi mogu proizvesti varijacije koje su otpornije na štetočine i bolesti, te se time smanjuju štete i ovisnost o pesticidima. Npr. gen koji divljoj biljci daje otpornost na gljivičnu infekciju može se umetnuti u jestivu biljku koja te zaštite nema. Takav usjev manje je podložan napadima bolesti, te se geni koji daju veću toleranciju na stres, poput suše, niskih temperatura ili soli u tlu, također mogu umetnuti u usjeve. Takav gen može proširiti njihovu rasprostranjenost, čime se otvaraju nova područja za uzgoj, zatim brži rast i hranljivost namirnica. Biljke i životinje mogu biti promijenjene kako bi proizvele veće količine neophodnih vitamina i minerala, poput željeza, kako bi se riješili problemi zdrave prehrane u nekim dijelovima svijeta. Izmjene bi također mogle uključivati i promjene količine proteina, ugljikohidrata te zasićenih i nezasićenih masti koje sadržavaju. Sve bi ovo moglo voditi proizvodnji hrane dizajnirane specifično za zdravu prehranu svih konzumenata. Spomenut ću još neke, poput efikasnije proizvodnje lijekova i vakcina, otpornost prema herbicidima jer se usjeve može promijeniti tako da postanu otporni na određene herbicide, čime se olakšava rješavanje štetnih biljaka. Ratari bi jednostavno trebali koristiti herbicid na cijeloj obradivoj površini, uništavajući neželjene biljke i istovremeno ne oštetiti jestive biljke – usjev. Npr. genetski modificirana uljana repica – izvor kanola ulja – otporna je na jednu hemikaliju koja se široko koristi kako bi se kontrolirao korov i na kraju bolji okus. Hrana može biti modificirana kako bi imala bolji okus, što bi moglo ohrabriti ljude da jedu zdraviju hranu koja je sad nepopularna zbog svog okusa, poput špinata i brokule. Možda bi bilo moguće i umetnuti gene koje bi proizveli više različitih okusa.

Misterija naše prehrane


Šokantna je činjenica da zapravo ne znamo šta jedemo iz jednostavnog razloga – globalnih puteva hrane. Zato je imperativ ulazak u detalje, jer to što ste kupili hranu domaćeg proizvođača ne mora značiti da je domaća, jer je domaći proizvođač možda preradio i/ili u vlastitu ambalažu upakirao nešto što je došlo ko zna otkud.


Godine 2004. smo u susjedstvu imali aferu sa salamom poznatog proizvođača za koju je otkriveno da sadrži uvezenu soju s više no tada dopuštenom količinom GMO-a, pa je morala biti povučena s tržišta. Šta sve već godinama jedemo, ostat će misterija. No, nešto ipak znamo: prema bh. Zakonu o genetski modificiranim organizmima na tržištu su dozvoljeni proizvodi koji sadrže, sastoje se ili su proizvedeni od genetski modificirane uljane repice, soje, kukuruza i pamuka, pri čemu se ne mora označavati da sadrže GMO, ako njegov udio u proizvodu ne prelazi 0,9%.


Govorimo li, pak, o famoznom postotku od 0,9 posto, brojni istraživači su složni i upozoravaju nas da to nije nikakav naučni utvrđeni parametar. To je proizvoljni kompromis koji se ne temelji ni na kakvim medicinskim ili toksikološkim istraživanjima, te kao takav ne garantira zdravlje ljudi, životinja i okoliša. No, ako proizvod sadrži više od 0,9 posto GMO-a, teško da se to može ustanoviti, budući da su slova na deklaracijama toliko sitna da vam za njihovo čitanje treba mikroskop – vjerovatno stoga kako se ne biste previše uzrujali kad biste vidjeli što jedete. Mjerodavne kontrolne institucije svoj rad baziraju na međunarodnim standardima koje propisuje Codex alimentarius i Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama Svjetske trgovinske organizacije, koji se na nivou malih zemalja, a koje su i najčešći uvoznici hrane, svodi na provjeru deklaracija i certifikata koje izdaje zemlja proizvođač ili izvoznica. Veoma mali broj proizvoda završava u laboratorijskim kontrolama, a kad se takvim provjerama utvrdi prisustvo GMO preko dozvoljenih granica, moćni lobiji stupaju na snagu. Nažalost, šta se još krije na policama naših trgovina, možemo samo nagađati. U praksi, zbog sve većeg siromaštva, primorani smo da biramo najjeftinije koje ponekad i nije najnezdravije.


Primjena genetski modificiranih organizama u proizvodnji hrane će zasigurno postati jedna od najvrućih tema naše budućnosti. Do sada ne postoje jednostavni odgovori na sva pitanja i kontroverze koje prate ovaj fenomen u savremenoj prehrambenoj industriji. Čini se da su objektivna i nezavisna istraživanja potrebnija nego ikad, te je neophodno zanemariti korporativnu nauku i saopštenja i obezbijediti javne međunarodne i nacionalne fondove za dalja istraživanja. U međuvremenu, svi oni koji ne žele da čekaju rezultate ovih studija, premda dosadašnje još uvijek rijetko ukazuju na štetnost GM proizvoda po naše zdravlje, jedino mogu da se opredijele na kupovinu organski i tradicionalno proizvedene hrane i da podrže lokalne farmere koji ne primjenjuju ove tehnologije.