Moje Sarajevo
Španjolka u Sarajevu. Godinu dana ovdje živi i radi. I ne vraća joj se u rodnu Barcelonu. Lijepo joj je kod nas. Savladala je bosanski jezik koji izvrsno govori. A zna i da piše “na našem”. Bavi se novinarstvom i sarađuje sa brojnim medijima u rodnoj Španiji. Dovoljno razloga da Alba postane nova kolumnistica našeg portala.
”Špansko selo”- prva klapa…
MOJE SARAJEVO
Kako sam mogla doći iz Barselone u Bosnu? Da li sam normalna što sam htjela tu živjeti jedan period svog života? Svaki dan sve više ljudi posjećuje Bosnu i Hercegovinu, i puno ljudi, više nego što možete zamisliti hoće ostati živjeti neki period ovdje, traže da žive na nekom egzotičnom mjestu, traže da žive, kako kažemo u Španiji, na ''Istoku''. Neki od njih zamišljaju da je istočna Evropa neka pustinja sa ljudima na kamilama. Neki zamišljaju da je ovo još jedan Sibir, hladan i zakovan vječnim snijegom i maglom. To da ima puno magle je istina, ali samo rijetki znaju da na istoku Evrope ima puno država, medjusobno drugačijih, jedinstvenih, baš kao i na zapadu starog kontinenta. Osim toga, Bosna ima jednu posebnu nijansu, kao što u Španiji kažemo za Sevilju, nešto na šta se čovjek ''primi''...
Prije mog prvog putovanja na Balkan, sve što sam znala o njemu bila je teorija iz udžbenika istorije u školi i iz belgijskih stripova “Tintinove avanture” u kojem reporter obilazi cijeli svijet i izvještava nas o raznim nepravdama. Tvorac ovog neustrašivog avanturiste priču je gradio na stvarnim događajima i pojavama tokom 20. vijeka, kao što su kolonijalizam, hladni rat i fašizam. U nekoliko epizoda, Tintin boravi u Sildaviji, imaginarnoj državi stvorenoj po uzoru na balkanske zemlje, državi punoj dobrih i vrijednih ljudi, gdje se reporter po prvi put susreće sa jezičkim zaprekama, jer se u Sildaviji govori drugačijim, njemu nepoznatim jezikom. Pod utiskom ove priče, i sama sam dugo zamišljala da je velika teritorija koja počinje iza Italije pa seže sve do Turske, pokrivena brojnim malim državama poput Sildavije, gdje žive dobri ljudi sa sela, odjeveni u tradicionalne nošnje kakve možemo kupiti u brojnim trgovinama širom Baščaršije.
Dobro, dobro…, ali otkud ja u Bosni? Prije 5 godina sam skontala da su Tintin i Sildavia bili samo fikcija i da svako od nas svoju životnu fantaziju treba pretvoriti u ličnu životnu avanturu. Došla sam u ljeto 2011. sa jednom ekipom novinara iz Barselone raditi kurs “foto žurnalizma”. Baš sam se vratila očarana, isto kao reporter Tintin u egzotičnoj Sildaviji. Voda, toliko prirode i gostoprimstvo ljudi koji nisu govorili na mom jeziku, privukli su moju pažnju. Osjetila sam potrebu da trebam komunicirati sa onim ljudima koji su mi pružili tako toplu dobrodošlicu, djelili sa nama svoju hranu i domove... Ti ljudi su uvijek izgledali sretni i nalazili su svoja zadovoljstva u malim stvarima. Htjela sam to probati. Htjela sam živijeti tu neko vrijeme i vidjeti da li sam sposobna komunicirati na drugom jeziku u ovoj zemlji toliko egzotičnoj i toliko daleko od moje Barselone.
Živim u Bosni i Hercegovini već godinu dana. Došla sam zbog jednog projekata “European Volunteer Service”, na kojem sam radila kao profesorica engleskog i kao novinarka. Moj početak je bio zaista težak. Živjela sam u Visokom, gdje sam i naučila najviše bosanskog jezika, iz Barselone do Visokog. Šok nije bio mali i iskustvo nije bilo kao u stripu Tintina, sve sam sama trebala razumjeti i naučiti… Prvo osnovne stvari, kao, zašto me svi pitaju gdje sam? Pa tu sam! Ali dobro, kasnije sam saznala da “gdje si” može biti isto kao “šta ima”, “que pasa” na španskom. Isto tako u Visokom sam naučila kako je to kada si sama, prvi put bez porodice, prijatelja i svog načina života. Počela sam i da zaista cijenim mnoge stvari koje sam uvijek imala kod kuće. Vedriju stranu početka moje bosanske avanture činili su česti odlasci u Sarajevo. Jedan od njih je bio i odlazak na moj prvi fudbalski gradski derbi, Sarajevo-Željo. Iako se Španci smatraju fudbalskom nacijom, doživljaj sa stadiona Koševo bio je jedinstven. Uprkos lošem fudbalu navijači su bili fascinatni. Novost mi je bila pirotehnika koja se puno koristi, i zbog koje se meč zaustavaljao par puta. Sve sam češće dolazila u Sarajevo…
A u Sarajevu… ai, moje Sarajevo! Kada me pitaju kakvo je mjesto gdje živim, ja im kažem da živim u Bosni i Hercegovini, državi koja nema pustinju ni kamile, da nije nikako Sibir, da živim u velikom gradu, gradu malih ali predivnih mostova, gdje tramvaj prati rijeku, gdje se ezan i zvona spajaju u isto vrijeme, a kao šlag na tortu, sve je okruženo planinama…