Da li je moguće da povelja Kulina bana nije autentičan pisani spomenik?
Međunarodna politika nije novijeg datuma. Još u antičko vrijeme postojao je običaj i potreba da vođe pojedinih tadašnjih država razmjenjuju međusobno akreditive i diplomatske poruke. Među nekoliko tisuća glinenih pločica na akadskom jeziku, mnoge su diplomatskog sadržaja pisane u Egiptu i slate u Fenikiju (dva državnika komuniciraju na trećem), naročito u babilonskoj fazi akadskog jezika kada se prvobitni akadski jezik raspao, a sam akadski jezik postao klasični jezik diplomatije u tom dijelu svijeta, slično kao što je u 19 i prvoj polovini 20 stoljeća bio francuski jezik. Diplomatska pisma i razne trgovačke povelje su postojale i u srednjem vijeku. Jedna takva je i povelja Kulina bana iz 1189. godine kojom on garantira slobodnu trgovinu između naše tadašnje države i Dubrovnika.
Povelja Kulina bana: izvorni tekst
Međutim u vezi sa poveljom, ima i nekoliko vrlo zanimljivih kontradiktornosti. Povelju je u Dubrovniku pronašao Jeremija Gagić¹ koji je sam list uspio dobiti od trgovca koji je u nju umotavao ono što prodaje. Jeremija Gagić bio je učen čovjek, prevodio je sa francuskog na slavenosrpski, a u Dubrovniku se zadesio kao Ruski konzul. Povelja je izazvala veliko interesovanje u tadašnjoj slavističkoj znanstvenoj zajednici. Pored neobične priče (koja pored svoje čudnosti, može biti i istinita) o pronalasku povelje, tu je i nekoliko jezičkih anahronosti koje mogu izazvati blagu dilemu oko autentičnosti spomenika.
U samoj povelji, pojavljuje se za južne Slovjene neobičan nastavak genitiva množine na ~ov. Kod južnih Slovjena, još od jezika Ćirila i Metoda² važi nastavak ~ь za sve rodove imenica (u čakavici je prazan nastavak za sve rodove i danas), a naročito i ~ьь za tekstove pisane na srpskohrvatskim štokavskim vernikularima tijekom cijelog srednjeg vijeka³. Međutim u rečenici "wдь моихъ чьстьниковь силе" pojavljuje se nastavak ~ov za genitiv množine, i u to vrijeme rezervisan samo za jezik Alpskih Slovena, danas Slovenaca od južnih Slovjena.
Pored ove čudne pojave, u povelji postoji i jedna upadljiva anahronost. A to je dodatak za neodređenu zamjenicu "годѣ" u značenju "god" koja glasi "годѣ си кто хоке крѣвати, годѣ си кто мине". Međutim, stari oblik ove rječice je "лoубо" ili "либо", a oblik "годѣ" se pojavljuje tek u 15 stoljeću.
Što se tiče čudnih stvari u leksici povelje, upada u oči riječ "гои" za koju sam vidio da se prevodi kao mir. Dakako, ta riječ ne znači "mir" jer riječ "mir" koriste svi Slovjeni. U arhaičnom Kašupskom jeziku postoji glagol "gojic" u značenju "brinuti se", i riječ "gój" znači "briga". Ostaje pitanje odakle ova riječ sa dalekog sjevera u dokumentu na jugu.
Povelja Kulina bana transkripcija
Što se tiče slova povelje, povelja je pisana ćiriličnim slovima koja su na prvi pogled slična onim kakva se mogu pronaći u Miroslavljevom jevandjelju i potpisu iz povelje kneza Miroslava (vjerovatno pisala ista ruka) ali se slova razlikuju poprilično, jer je povelju K.bana pisala druga ruka⁴, koja je možda imitirala potpis iz povelje kneza Miroslava. Pored toga, na povelji ne postoje ni potpis ni nikakav pečat, a običaj njihovog korišćenja (makar samo potpis) je tada već postojao.
Međutim., Povelju Kulina bana pominje Matija Ninoslav u svojoj povelji, u kojoj inače nema ništa čudno, samo redovna mješavina više idioma iz vernikulara (pisaru koji govori jedan dijalekat diktira plemić koji govori drugi dijalekat). Ukoliko se radi o falsifikatu, postavlja se pitanje motiva falsificiranja. Da je u pitanju neko novije otkriće kojim se želi izazvati neko nacionalističko oduševljenje Bosnom, ali nije. Postoje stari prijepisi povelje pisani još krajem srednjeg vijeka, u vrijeme kada nisu postojali nikakvi naročiti nacionalistički zanosi, još iz vremena postojanja Dubrovačke Republike, prije Napoleona, tako da taj eventualni "falsifikat" ne bi koristio ni Dubrovniku zbog dizanja nacionalne revolucionarnosti pod Habzburškom carevinom. A nije je mogao falsificirati ni Jeremija Gagić, jer sama povelja nema nikakve srbofilske, pa ni jugoslavenofilske pobude.
________________________
¹ Safarik. Geschichte der sudslav. Litteratur, III, - str 359
² Svetozar Nikolić - Staroslavenski jezik, I knj. - Pravopis, glasovi, morfologija - str 113
³ Pavle Ivić i Vera Jerković - Pravopis srpskohrvatskih ćirilskih povelja i pisama XII i XIII veka
⁴ Glasnik Zemaljskog Muzeja - 1948 - str 122
Autor je poliglota i kaligraf.