Njemački 'Titanic' zadesila je nezamislivo stravična sudbina
Prekookeanski brod Cap Arcona bio je njemački 'odgovor' na Titanica. Sami Nijemci od milja su mu dali nadimak 'Plutajuća palata', a na njemu su istinski uživati mogli samo oni nešto dubljeg džepa. Godine 1927. tako je Nijemce i ostale Evropljane počeo prevoziti do Južne Amerike i to je radio u rekordno kratkom vremenu - u samo 15 dana.
Osim što je bio najbrži, elegantni Cap Arcona je bio i najveći prekookeanski brod na svijetu, a njegova je posada brojila gotovo 500 članova.
No, njegove godine slave naprasno su završile dolaskom nacista na vlast. Brod je tada usidren na sjevernoj obali Poljske, u luku Gdyniu. Tamo je prvo počeo trunuti, a onda su ga nacisti ofarbali u sivu boju i namijenili ga za vojnu upotrebu. Car Arcona je tako postao 'ploveća kasarna'.
Međutim, i tu je funkciju obavljao relativno kratko, tačnije - sve dok Hitlerov ministar propagande Joseph Goebbels nije odlučio snimiti film Titanic. Da, nacisti su odlučili snimiti film o tragediji iz 1912. godine, a Cap Arcona bio je idealan brod za tu priliku. U nacističkoj i vrlo izobličenoj verziji priče za potop su najslavnijeg broda u istoriji krivi bili jevreji i britanska posada zbog čije su pohlepe stotine ljudi izgubile život.
No, film je naišao na mnoge probleme, a njegov je reditelj usred snimanja smaknut zbog veleizdaje. Čovjek je, naime, volio popiti i poprilično je 'prekoračio' zacrtani budžet.
Kada je postalo jasno da će Treći Reich izgubiti rat, s vrha nacističke stranke došla je naredba da se unište 'svi dokazi o Holokaustu', što je podrazumijevalo kako koncentracijske kampove, tako i sve zatvorenike. Dio njih koji nije ubijen poslan je prema Baltiku, s nadom da će od tamo biti prevezeni u Kopenhagen koji je bio pod nacističkom okupacijom.
No, nacisti su pomalo počeli gubiti i Baltik, a njihove su brodove i podmornice redovno uništavali sada već nezaustavljivi Rusi.
U januaru 1945. tako je na svoje posljednje putovanje krenuo i Cap Arcona. Prvu grupu zatvorenika preko mora je preveo kapetan Johannes Gerdts. Kada mu je rečeno da to mora ponoviti, počinio je samoubistvo.
Za drugu evakuacija zatvorenika u brod su smješteni brutalno osakaćeni zatvorenici iz Neuengammea, kampa u kojem su se radili stravični medicinski eksperimenti na većinom ruskim vojnim zarobljenicima. Na posljednje putovanje Car Arcone krenulo je oko 5000 ljudi. Toaleti više nisu funkcionisali, zatvorenicima nije bila dostupna pitka voda, a unaprijed su odbačeni svi čamci za spašavanje kako zatvorenici ne bi mogli bježati.
Taman u vrijeme njegove druge plovidbe, nad Baltikom su kružile stotine britanskih Typhoona, jednomotornih britanskih lovaca s misijom da 'očiste' Baltik od nacističke prisutnosti. Nekoliko se aviona sručilo na Cap Arconu 3. maja 1945. godine bez znanja da se pod palubom nalaze zatvorenici i civili, hiljade njih. Piloti su bili uvjereni da uništavaju brod kojim iz Njemačke u Norvešku bježi nacistička elita s obzirom.
Pripadnici SS-a zabranili su posadi da na palubi nacrta crveni krst i bili su to posljednji trenuci nekadašnjeg ponosa Njemačke. Od 5000 ljudi na brodu preživjelo ih je njih 350. Kada je otkrila da je ubila gotovo pet hiljada nedužnih civila, Britanska je vlada dokumente o tome stavila pod oznaku tajnosti, a javnosti su otkriveni tek 1975. godine. Piloti su tek tada saznali šta je bilo u brodu koji su bombardovali početkom 1945. godine.
U potopu Car Arcone život je izgubilo nekoliko puta više ljudi nego u potopu Titanica zbog čega se to smatra jednom od najgorih tragedija na moru te najgorim primjerom 'prijateljske vatre' u istoriji ratovanja. Ostaci tijela isplivavali su na obalama Baltika u narednih nekoliko decenija - posljednji je takav slučaj zabilježen 1971, a istraga je pokazala da je u trenutku potonuća na brodu bilo zarobljenika u više od 30 nacionalnosti.
(Novi.ba/24sata)