Ovu djevojčicu je u školu pratila policija! Čim bi ušla, ostali đaci bi izašli napolje

Njena crna kovrdžava kosa bila je uredno začešljana i zakačena šnalom... Njena haljinica i džemper bili su besprijekorno ispeglani i čisti... Njene bijele čarapice i crne, lakovane cipelice podsjećale su na obuću bilo koje osnovke iz srednjeg staleža Amerike sredinom 20. vijeka... Uopšte, šestogodišnja Ruby Bridges te jeseni 1960. godine u New Orleansu ni po čemu nije izgledala posebno.

Od ostale djece razlikovala je samo činjenica da je bila okružena gomilom policije... i, naravno, njena boja kože.

Kada je u jesen 1960. godine šestogodišnja Ruby Bridges iskoračila iz policijskog automobila i krenula ka svojoj novoj školi nije bila svjesna da je njen, mali dječiji korak zapravo revolucionaran. Ona je bila samo uzbuđena (i malo uplašena) što će konačno krenuti u školu i upoznati nove drugare. Ono što ona nije znala jeste da će biti jedina Afroamerikanka u školi koja je do prošle godine bila rezervisana samo za bijelce i da će je zbog boje kože mrziti i djeca i roditelji bez obzira na to što je nikada zapravo nisu ni upoznali...

"Dok su me dovozili do škole, mogla sam da vidim gomilu ljudi, ali pošto sam živjela u New Orleansu, zapravo sam pomislila da je u pitanju neki praznik. Ogromna masa ljudi nalazila se ispred škole. Bacali su stvari i vikali, ali to su stvari koje ljudi u New Orleansu i inače rade za praznike", sjećala se mnogo godina kasnije ova djevojčica.

Ruby Bridges je 14. 11. 1960. godine odlukom suda postala jedno od šestoro afroameričke djece koja je trebalo da krenu u William Frantz osnovnu školu do tog trenutka rezervisanu samo za bijelu djecu. Od tih šestoro, roditelji dvoje djece su ipak odlučili da mališane zbog bezbjednosti zadrže u starim školama, troje je prebačeno u drugu ustanovu i tako je Ruby Bridges u William Frantz školu krenula zapravo sama. Ona je ušla u školu, a svi ostali su izašli iz nje.

Zapravo je Rubyna majka bila ta koja je čvrsto vjerovala u integraciju i koja je nagovorila muža da svoju kćerku uključe u program koji je za cilj imao okončanje rasne segregacije u Americi. Šest godina ranije, Nacionalno udruženje Afroamerikanaca je dobilo sudski spor protiv Odbora za obrazovanje u kojem su dokazali da je segregacija u obrazovanju nedozvoljena i neustavna. Ipak, godinama nakon toga većina škola je odbijala da u nastavu uključi i afroameričku djecu, sve dok Ruby nije krenula u William Frantz školu.

Djevojčica je prvi dan u novoj školi počela u pratnji policije.

"Tog dana je pokazala mnogo hrabrosti. Nikada nije zaplakala. Nije čak ni zajecala. Samo je marširala između nas kao mali vojnik i mi smo bili jako ponosni na nju – ispričao je kasnije US Marshal Charles Burks koji je bio jedan od onih koji su pratili Ruby prvog dana škole.

Djevojčica i njena pratnja su zaobišli razjarenu masu i krenuli ka školi. Roditelji su na ovo reagovali tako što su iz škole izveli svoju bijelu djecu. Tamnoputa Ruby je ušla u školu, a 500 bijele djece je odmah izašlo iz nje.

Nisu samo roditelji bili problem. I nastavno osoblje je odbilo da predaju po programu u koji su uključeni i Afroamerikanci. Jedina osoba u cijeloj školi koja je pristala da radi sa Ruby bila je učiteljica Barbara Henry iz Bostona. Više od godinu dana ona je učila djevojčicu sve predmete kao da predaje cijelom razredu.

Tog, prvog dana škole, Ruby i njena policijska pratnja proveli su cijeli dan u direktorovoj kancelariji pošto je zbog haosa koji je vladao ispred škole bilo nemoguće držati nastavu. Drugog dana, bojkot je prekinula bijela djevojčica Pam koja je zajedno sa svojim ocem, metodističkim sveštenikom Lloyd Anderson Dormanom prošla kroz razjarenu masu i ušla u školu.

"Jednostavno želim da iskoristim svoje pravo da svoje dijete odvedem u školu", kratko je rekao sveštenik.

U naredim danima i ostali roditelji su počeli da dovode svoju djecu i protest je počeo da jenjava.

Ipak, protivljenja je i dalje bilo. Jedna žena je svakog jutra čekala Ruby ispred škole i prijetila da će da je otruje. Zbog toga je djevojčici dozvoljeno da jede samo hranu koju donosi od kuće.

Druga žena je napravila drveni mrtvački sanduk i u njega stavila crnu lutku bebe i njime je mahala ispred škole. Bio je to prizor koji je Ruby, kasnije je priznala, plašio više od bilo čega drugog.

I Rubyna porodica je patila zbog odluke da kćerku upišu u školu za bijelce. Njen otac je ostao bez posla, u prodavnici gdje je porodica uvijek kupovala više nisu htjeli da im prodaju namirnice, a njene baku i djeda koji su radili kao farmeri u Misisipiju su otjerali sa zemlje koju su zakupljivali.

Ipak, bilo je i onih koji su podržali porodicu Bridges - njihove komšije su pronašle novi posao za Rubynog oca, dječiji psihoterapeut Robert Coles je pristao da bez naknade drži seanse Ruby kako bi joj olakšao nedaće sa kojima se suočavala u školi, a stanovništvo je čak i formiralo patrole koje su čuvale kuću porodice Bridges i kolima koja su išla iza policijskih, pratile Ruby svakog dana do škole.

Ruby Bridges danas ima 61 godinu i još uvijek živi u New Orleansu sa suprugom i četvoricom sinova.

Život je provela radeći kao turistički vodič, a danas je predsjednica Fondacije Ruby Bridges koja je osnovana sa ciljem da promoviše toleranciju, poštovanje i uvažavanje razlika u društvu. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada, a o njenom životu su snimljeni mnogobrojni filmovi i napisane knjige. I danas često drži motivacione govore i diže glas protiv rasizma.

Uprkos svim nedaćama koje je njena prodica prošla, kaže da nikome ne zamjera i da nikoga ne osuđuje. – Oni nisu videli dijete. Oni su vidjeli promjene i ono za šta su mislili da im se oduzima – istakla je jednom prilikom.

(Novi.ba/kurir)