Jer je istina, voda duboka

Jutros, uznemirenog glasa, uz neprestalno otpuhivanje preko mobilnog telefona, pita me glas jarana iz Srebrenici: „Kako si? Šta se radi? Kako je u Sarajevu?“
Pošto se nismo čuli od prošlog decembra, a i kad se čujemo to je zbog novog vica ili da se pohvalimo jedan drugom kako sjedimo sa nekom rajom i kako smo u meraku, kratko i zbunjeno odgovaram: “Dobro, sve OK, na poslu. U Sarajevu kiša. Nego gdje je zapelo, jarane, trebal' šta?“   

Iz čovjeka poteče bujica. Jesam li gledao dnevnik, jesam li ćuo, sinoć nije spavao, ne može više izdržati pritisak, taman kad se malo zakoptio u Srebrenici sa sitnim privatlukom, kad se počelo razgovarati sa onima što znamo ko su i oni znaju ko smo mi, smoriše ga kao pred tešku kišu; Švicarska, Potočari, izbori, komercijalno-političko buđenje mržnje. Posebne mržnje, najoholije srebreničke. 

„Evo sutra počinju „Dani Srebrenice“, nešto sam nabavio robe da prodajem, i sad ja moram misliti šta ću i kako reći, moram gledati kako me gledaju..., eeee sinoć prvo profuraju autima k'o da se ganjaju, a onda muziku puste pa trube iza ponoći..., znaš ono ko na utakmici, al' glasno..., preglasno jarane uhhh“.       
Iz dalekog Sarajeva, skontam o čemu jaran govori. Reisu-l-ulema Husein Kavazović, odmjeren i umjeren do prije koji dan, napravio je nešto neočekivano u džematu Cirih, „poznatom uporištu srebreničkih Muslimana“?! U predizbornoj hutbi, osim što je naglasio svoju eksplicitnost „da budem otvoren, nećemo halaliti nikome ko bude mogao, a ne bude htio. Svako ko može dati svoj glas, svako ko može se registrirati, svako ko može dozvoliti da vlah ne vlada Srebrenicom“, reis Kavazović je izrekao i teističku ucjenu svakom vjerniku iz Srebrenice „nek mu je haram ako to ne učini“.

Ja svom prijatelju iz Srebrenice odavde iz Sarajeva nisam mogao pomoći, osim što sam šutio kao zaliven, jer su mi oči zasuzile i sve što sam uradio jeste da sam u sebe, kroz mobitel, nijemo unio njegovu iskrenu bol i tugu. Dok je bio samnom u jedinici u Sarajevu i vodio „ludi izbjeglički život“ pun zime, jada i permanetno nesretnih vijesti o pogibijama, ranjavanjima svojih iz Srebrenice, nikada o tome nismo razgovarali. Na deblokadi Sarajeva u ljeto 1995. izljubili smo se svi iz jedinice, kada su nas izbacili iz kamiona na Humu pa prema Tihovića brdu, moj jaran iz Srebrenice je prorekao svoju sadašnjost: “Biće jebeno, ako preživimo.“

Ne zna, ili je još gore ako zna a ne osjeća, reis Husein Kavazović, šta je sa svoje dvije jeftine propagandne rečenice uradio mom jaranu u Srebrenici. Jednom poslije rata kada se lomio da se vrati tamo gdje je živio prije rata, iznenadio me svojim razumom. Rekao je da su kosti njegovih ubijenih dajdža, amidžine kćerke, oca koji je umro od bola dva mjeseca poslije saznanja o razmjerama genocida; samo njegove i ničije više. Nisu ni Alijine, ni katilove Ratkove, nisu ni od „naših, ni od njihovih“, nisu na prodaju iako ih prodaju, šutaju i raznose svake godine pred izbore, pred bajrame i slave. Nisu mu moje pjesme Branimira Dž.Š., bile drage, ali kad me nazvao da proslavimo njegov povratak kući, u sitan sat se proderao: „Kako ono pjeva onaj tvoj Jugosloven...“prokleta mogućnost izbora mora da postoji“... e to, e to mora da postoji da bude normalno, da onoj svojoj rodbini u Švedskoj jebem majku izdajničku kad se vratim i od Srebrenice napravim i Švedsku, i Švicarsku, i onu Holandiju, da živimo normalnije od njih, pa da kažu hoćemo i mi kući. E hoćete k....!“            

Moj jaran, kao i ja, normalni smo u tolikoj mjeri što znamo da nismo skroz normalni. To nas nekako drži u ovom paklu iz kojeg ako već ne možemo mi pobjeći onda bar da održavamo fikciju i predano radimo na planu kako će naša djeca, poslije škola otići i spasiti se. Tu nas reis Kavazović hrabri i podržava svojim bojnim poklicima u Švicarskoj „Ili ćete svakih 20,30,50 godina slati svoju djecu na liniju odbrane države ili ćemo svake četiri godine svojim glasovima potvrđivati njen suverenitet i kazati drugima – ovo je naše ovdje“. 
Znamo i ja i jaran da djeca Muslimana iz džemata iz Ciriha neće nikad više ratovati za Srebrenicu, jer su zbog toga i otišli; da im djeca ne ratuju. Zato će oni iz švicarske udobnosti glasati za SDA Srebrenice i dati pokorno hedije da ih emisari poput reisa ostave na miru, a i da njima poraste ugled u „manjinskoj zajednici džemata Cirih“.  Nas polulude reis Kavazović više ne može folirati da upravo mi i naša djeca nećemo sutra opet ratovati, da bi opet nama ginuo neko drag i blizak. 

„Uuuuhhh, samo da nas ostave na miru i ovi i njihovi, daj više..., daj više Bože, samo da nas puste da živimo nekako ovdje. Ja se više ne mogu seljakati, nemam snage, nemam volje čovječe. Ne smijem više ni pomisliti da mi je sad dobro, a da me neka budala ne baci opet nazad. Pa kome stvaram, kome da prodajem ove zajebancije, kad ne znam hoće li mi u noći oni pokucati na vrata. Ne zbog mene, ne zbog nas ovdje u Srebrenici. Niko ovdje nikome zla ne misli..., vjeruj mi... i mi s njima, i oni sa nama, stvarno dobro, odlično. Ali čim neko grakne sa strane, za proklete izbore, za vlast, za njihov đep, prokleti bili, ne znaju šta nam urade. Jebe se njih, najbolje bi nama bilo da svi pocrkamo ovdje i mi i Srbi, ali to njima ne odgovara. Sa čime će trgovati onda majku im j....“, ne može se zaustaviti čovjek moderne Srebrenice, ranjen, osakaćen do groba, a zdrav k'o drijen u isto vrijeme.                
Da mu kažem patetičnu, suicidalnu, poražavajuću mogućnost „znaš da ovdje kod mene vazda možeš“, počnem se smijati:
„Ma jebo njih ba, to je sve polusvijet nastao od pljačke i nerada, danas je „Dan mladosti“ i prokleta mogućnost izbora mora da postoji, sutra “Dani Srebrenice“,digni glavu, pričaj normalno s ljudima, sviraj nešto narodno ponašaj se prirodno..., biće svega, možda ti navratim na jesen“, izlazi iz mene stres-bijes.

Smije se i jaran iz Srebrenice ne može stati, iz njega turbo stres-bijes:“E jebo se ti mahnita, znaš li ti koliko noći do jeseni ima“.