Kraj srpske istorije u BiH
"Milošević je bio oportunistički vođa koji je video da mobilizacija ljudi oko nacionalizma može da bude zamajac njegovoj političkoj moći. A tragedija je što je uspeo u tome. Ne mislim da su sukobi bili neizbežni i sa boljim liderima sve je moglo da se dogodi drugačije", izjavio je za beogradski sedmičnik Nedeljnik Fransis Fukujama, jedan od vodećih svjetskih sociologa i autor teze o liberalnoj demokratiji kao “kraju istorije”, odnosno najboljem od svih mogućih najgorih rješenja koje su ljudi do sada iznašli u organizaciji vlastitog društva.
Fukujama je, također, iznio zanimljivu tezu, prema kojoj je režim Slobodana Miloševića bio “kraj srpske istorije” i to zbog “mobilizacije ljudi oko nacionalizma”. Taj “kraj srpske istorije” se ogleda u vladavini polugama narodnjačkog populizma, koja podrazumijeva narodne legende, drevne mitove i romantizacije srednjovjekovlja kao sredstva manipulacije ljudima. I zaista, rekapitulacija prošlosedmičnih mitinga vlasti i opozicije u Banjaluci, donekle potvrđuju Fukujamine riječi.
Svaka politička opcija među Srbima u BiH, koja se u svome političkom marketingu ne služi najgnusnijim populizmom, pa makar on značio glorifikaciju ratnih zločinaca i njihovo predstavljanje kao srpskih očeva nacije, osuđena je na propast. I to kakve nacije? Ukoliko se poziva na pravo naroda na saomoopredjeljenje, onda ne može biti sumnje u legitimnost nastanka neke vrste autonomije srpskog naroda u BiH.
No, čak i ako bismo, kao što ne možemo, mogli ignorisati teške ratne zločine izvršene nad nesrpskim stanovništvom onoga što je imalo postati samo srpsko i onda srpski entitet u Bosni predstavlja jednu vrlo nesretnu istorijsku nužnost. Drugim riječima, teško da je subnacija u okvirima tako ekonomski zakovane nadnacije kao što je BiH neka istorijska pobjeda. I još teže bi to bila kao posve nezavisna država. U potpunosti ovisna o međunarodnim finansijskim institucijama, u nemogućnosti da vodi vlastitu monetarnu politik i bilo kakvu drugu vrstu samostalne ekonomske aktivnosti, u nemogućnosti da povezuje obrazovanje sa privrednim planiranjem i prema tome predodređena da bude oaza niskokvalifikovanog i “bullshit job” “kvalifikovanog” rada, RS i ne može imati političku elitu od one koja shvata da joj je uvijek isplativije iskorištavati neobrazovanost i glupost naroda, nego ga, barem postepeno, obrazovati i odglupljivati.
Tačno je da je svaki srpski političar shvatio da mora biti mali Milošević da bi osvajao srca birača, te je Fukujamina teza, u tom smislu vrlo zanimljiva, pogotovo kada se uzme u širem kontekstu truljenja međunarodne ekonomije u politike, koja najprije “korodira” na svojim rubovima. Ali ne korodiraju samo Srbi. Da je Fukujama odgovarao na pitanje nekog magazina iz BiH, koji njegovu analizu ne bi sveo samo na Srbe, vjerovatno bi konstatovao i da je kraj bošnjačke historije Alija Izetbegović, a hrvatske Franjo Tuđman. Ako su Srbi osuđeni na kompost političkog đubrišta, čija je glavna zvijezda predsjednik koji, u situaciji kada je jasno da u BiH, prema rezultatima popisa “nedostaje” 300.000 prijeratnih Srba, pjeva “Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine!”, gdje su drugi?
Bošnjački kraj istorije, odnosno dio globalne političke rđe vjerovatno će se ugledati u daljnjem ubjeđivanju širokih narodnih masa da je Alija Izetbegović gotovo nepogrješivi kralj mudrosti koji je sa grupom hrabrih letećih medvjedića koji se hrane magičnim beharom, pobijedio šestu kosmičku silu i kojoj će, zbog tih zasluga, kad tad, pripasti cijela Bosna i Hercegovina. Hrvatima, isto tako, preostaje samo da kopne u provincijskom idiotizmu strahovanja od ugroženosti i raznolikih provincijsko-katoličkih sujevjerja i kičeraja.
Nekada davno je dubrovački književnik i Srbokatolik Matija Ban, svome bratu Đuru iz Carigrada pisao kako ih je majka podizala uz stihove o "Caru Lazaru, braći Jugovića i Milošu Obiliću", i isticao "da se u Srbiji govori istim jezikom kao i u Dubrovniku", da je "Srbija predodređena da bude središte Južnih Slovena". Danas Srbija nije predoređena ni za šta, nego da, kao i RS bude reality show u kojem najbolje prolazi najprostačkiji zabavljač, koji je, poput predsjednika RS, Milorada Dodika, uvijek pošteno spreman priznati da drugačije ne može, jer takve su prilike. Ne može se iz svoje kože u svijetu čiji je zakon profit. I nažalost je upravu. Srbi korodiraju, između očajničkog ponavljanja devedesetih i budućnosti u kojoj nema ništa osim onoga što je već bilo, a i svi drugi sa njima. Fransis Fukujama je, može biti, preoprezan i preograničen u svojim tezama o kraju istorije, no ne može mu se osporiti da osjećaji “kraja” postoje i da su, za neke, fatalni.