Oko mene sve je bijelo, čak i sivi zidovi (ili važno je pobijediti a ne učestvovati)

Pripadam generaciji koja je imala tu sreću da doživi olimpijsko ludilo i uzbuđenje u svom gradu. Hiljade uspomena, riječi, anegdota, sjećanja prostruji glavom kada netko spomene tu 1984. Pored zauvijek nasmijanoga Vučka i neizbježne priče o računu Kirka Daglasa, u glavi i dalje odzvanja duboki, dramatični glas iz malih, đavolskih kutija koje smo zvali televizorima. Recitira: citius, altius, fortius... Onda malo manje dramatično, kao utjeha ogromnoj većini učesnika pomirljivo se, obično ženskim glasom (ah, taj muški šovinizam), nudio i slavni moto olimpijskih igara: “Važno je učestvovati, a ne pobijediti”. Zanimljivo je da kako čovjek ide u godine, lako zaboravlja šta je jučer rekao (a posebno obećao), a bez problema može izrecitovati šta je sve čuo tih februarskih dana 1984. ili postavu Željezničara iz te 1984–1985. (Škrba, Berjan, Baljić...). Ima ovaj fenomen i znanstveno pojašnjenje, ali o tome nekom drugom prilikom.

No, vratimo se mi onoj slavnoj važno je učestvovati... Mnogi i ne znaju da je Pjer de Kuberten “nadošao” na ovu misao vođen propovijedi pensilvanijskog biskupa koju je čuo tokom četvrtih Olimpijskih igara u Londonu i koji se osvrnuo na rivalitet američkih i britanskih trkača.

Nekako mi se čini da baš ovih dana dobri duh olimpijskih igara vlada Bosnom i Hercegovinom i zadire u sve pore našega društva, od kulture, preko ekonomije pa do predizborne politike. Nažalost, najmanje ga ima u sportu, no nadamo se da će u budućnosti i tamo zalutati.

Prvo nam se desila jedna izuzetno bitna politička manifestacija koja se krije iza muzičkoga spektakla – Evrovizija. O političkoj neutralnosti ove manifestacije može se pričati nadugo i naširoko. Iskreno, čini mi se da su imali Evroviziju prije Drugog svjetskog rata, siguran sam da bi sve zemlje sila Osovine 12 poena dale pjesmi Lili Marlen, a da bi kod Saveznika taj “šlager” dobio jedva koji poen, onako sramežljivo i greškom...

Elem, svako ima svoje tradicije, a tradicija u našoj porodici jesu Evrovizija, kokice, dobro raspoloženje, tračanje i minimiziranje svega “njihovoga” i navijanje za “naše”, ma kakvi bili i ma koliko pjesma bila nepjevljiva, nerazumljiva, a koreografija i nastup “umjetnički” nedokučivi. Nažalost i ove godine nije prepoznata naša briga za izbjeglice duboko utkana u lake riječi u kojima je “sve bijelo čak i sivi zidovi”, te u “retro” bodljikavoj žici postavljenoj na bini prepunoj holograma, senzora, led dioda i čega sve ne. Ne, nisu ti Evropljani imali maštu i hrabrost da se suoče sa sobom, te da dočaraju to, ono naše umjetničko i humanitarno. Istina, nije mi baš jasno kako shvatiše i nagradiše pobjednicu koja opjeva politički progon Tatara s Krima od prije sedam decenija. Dobro, hajde da se ne lažemo. Naime, iako je meni pjesma “legla” i iako nam je bila porodični favorit, vjerujem da bi ove godine pobijedilo sve što dolazi iz Ukrajine, pa čak i da su poslali “vječite favorite na kladionicama” poput nas. Jedina šansa da Ukrajina izgubi bila je opcija da se jedna stara evropska civilizacija prezentirana u Koreanki koja pjeva za Australiju otvoreno stavi na stranu jednoga od evropskih političkih “dobrosusjedskih krugova” i donese sljedeće takmičenje Evrovizije tamo gdje i povijesno pripada – u Melburn ili Sidnej. No ništa, nije bitno što nismo pobijedili ove godine – pa važno je učestvovati, zar ne?

Još jedan od primjera olimpijskoga mota po kojem je važno samo učestvovati jeste i subotnja prijateljska utakmica koja se odigrala po kišom natopljenom terenu predivnoga grada Banja Luka. Sastali su se nikad gora vlast i još gora opozicija i u prijateljskom odmjeravanju snaga ukrstili i ono malo argumenata zbog kojih ih narodi ovih prostora i dalje gledaju u sportskom takmičenju u okviru državne lige nazvane “politička scena manjeg bh. entiteta”. Po staroj oprobanoj strategiji nije ponuđeno ništa novo, a kamoli konkretno. Za svaki slučaj obje strane su uz sebe imale i svoje boračke populacije i potomke svojih osuđenih (i uskoro osuđenih) ratnih zločinaca, svoje podanike koji bi vrlo rado sjedili kući, ali koje su voždovi podsjetili da su sve “dobili od stranke” i da moraju kisnuti i pjevati po trgovima i parkovima, bez obzira na to koliko kiša padala i svoje zamišljene neprijatelje koji su “vaskrsnuli” baš za ovu priliku. Dresovi su im bili opet isti, strategija nepromijenjena (a zašto bi, pa taj stari šlager i dalje pali kod ljudi nenaviklih na drugačije pjesme), pa čak se u jednom momentu stekao dojam da su imali iste DJ-eve koji su samo išli od jednog do drugog stejdža i puštali istu muziku za dizanje narodnih masa. Dakle, sve je bilo u tonu nemamo vam ništa novo reći niti ponuditi, samo znamo da bismo mi trebali biti bolji od onih tamo. Ustvari, mi i ne znamo zašto smo tu, ali eto neka nas – pa važno je učestvovati, zar ne? Rezultat neriješen, a jedini gubitnici su u publici.

I taman kada pomisliš da se tu završava utjecaj dobroga olimpijskoga duha, preko interneta počnu kružiti slike zagrljenih budućih protivnika na predstojećim izborima, u ozračju krilatice “važno je učestvovati”! Na stranu zanimljiv tajming, općina i zanimljiv politički odabir ljudi koji se grle, iskustvo mi govori da bi cijela priča u ovom slučaju mogla završiti po onoj staroj Grunfovoj “Nije važno učestvovati, važno je pobijediti”. No, jedva čekam da čujem programe kandidata kojima će se natjecati za naklonost svojih birača. Nadam se da će biti bolji od sivih zidova koji postaju bijeli.

U međuvremenu sam imao priliku da prisustvujem prezentaciji jednog čudesnog Bosanca s adresom iz San Franciska koji radi čuda iz oblasti programiranja, robotike i čega sve ne!