Od Mostara do na Bunu

Osjetio sam to kad je umro Muhamed Mujić. Zadrhtala je usna cijelom gradu, svi su se prisjetili “Veleža”, makar su oprezniji vlastita sjećanja trpali pod egidu “onaj Velež”
Nasred Crvenoga grma, tamo na onoj raskrsnici s koje ceste vode k Velikom i Malom Prologu, prije dobrih četrdesetak godina, Gojo Nižić otvorio je restoran “Velež”. S obzirom na to da je u navijačkom smislu Crveni grm bio tvrđava zagrebačkog Dinama, ime Gojina lokala djelovalo je prilično provokativno i uz dlaku, prčevito, ali i dostojanstveno. Naravno, restoranska reklamna ploča bila je crvene boje, a interijer su krasili Duško Bajević, Sula Rebac, Franjo Vladić, Marić u letu... Kasnije su dodavani Slišković, Peda Jurić, Tuce...

Lokal je ubrzo dobio status kultnog. Upravo su se u njemu, baš kao i u fudbalskom klubu “Velež”, sudarale kulture, svjetonazori, pasjaluci i liskaluci. Bilo je u njemu gange, bećarca, dalmatinske, ali su iz džuboksa znali derati Atomsko sklonište, Sweet, Smak, Suzy Quatro...
Na retrovizoru gazdinog Mercedesa ljuljuškala se zastavica mostarskih Rođenih.

Prekoputa, na suprotnoj strani raskrsnice, bitisala je stara, minijaturna seoska gostionica iz koje se nerijetko orila pjesma veselih dinamovaca: Od Mostara do na Bunu / krepa Velež u kašunu! Gojo je uzvraćao preko zvučnika: Rođeni, rođeni / Velež živi u meni.

Jednog kasnoratnog jutra, tužno i nestvarno izgledala je “firma” Gojinog lokala. Izblijedjela, s jedva prepoznatljivim slovima, vremenom načeta i burom nakrivljena. Restoran hladan, zrak ustajao, kasetofon zanijemio... Rakija s nogu, i odlazimo u Staševicu. Navečer, u povratku, dočekao nas je topao, čist, mirišljav i neobično osvijetljen lokal. Bez Duška, Sule, Mare, Kulje, Pede, Bake, Seme... Na njihovim mjestima kočili su se jeftino uokvireni poklopci od “Kraševih” bombonjera s motivima bana Jelačića i “Dolaska Hrvata na more”.

Umjesto Tite – Tuđman. U istom okviru, dakako. I bez stare, oronule “firme”. Umjesto nje blještio je luksuzni neonski natpis besprijekornih linija: Buffet “Zrinjski”!
Stara gostiona, ona prekoputa, odavno je zatvorena. Iz nje se više ne čuje pjesma. Ali, sada iz Gojinog buffeta, iz grla dojučerašnjih veležovaca ječi: od Mostara, do na Bunu... Nije to dugo potrajalo. Nedugo, zatvoren je “Zrinjski”, umro Gojo, a ostalo sjećanje na jedno šizofreno vrijeme koje je proizvelo nevjerojatan strah što će ga ljudi, poput vlasnika spomenute birtije, pretvoriti u također šizofrenu pragmu koja dugogodišnju navijačku ljubav zamijeni nečim njemu nepoznatim i, što je najgore, nikad dokučivim.

Troskot je odavno probio beton na terasi, restoranski ulaz je nečist i zarastao, bura je nanijela lišće i najlonske vrećice. Trgovačkim papirom zastrta su stakla, unutrašnjost restorana je zaklonjena. Nikakvog natpisa ponad vrata. Zalutali kamiondžija zastaje i pita ima li u blizini kakav dobar restoran. Ima u Makarskoj – brusi mu seoski đilkoš. I nastavlja: Eh, da mi je vratit' “Velež” od prije trideset godina!

Navijači FK “Velež” iz Mostara također bi se najradije teleportirali u vrijeme od prije 30-ak godina, kada su Rođeni bili netko i nešto u bivšoj državi. Danas ih, poput istoimenog restorana, nema “niđe na mapi”. U svakom slučaju, rečeno šizofreno vrijeme, kojeg su takvim učinili šizofreni ljudi, bilo je kobno i za restoran i za nogometni klub. Restoran u Crvenome grmu čami i nitko ga ne oplakuje, nitko ne piše priopćenja, niti osniva udruge zbog toga što ne radi. S nogometnim klubom je posve druga stvar. Situacija u kojoj se nalazi unervozila je čitavu armiju navijača, čitav jedan grad. Pragmatičniji i oprezniji od mene napisali bi da se sudbina “Veleža” tiče samo pola grada, ne cijeloga, ali to jednostavno ne stoji.Ona druga polovica, ona koja hini ravnodušnost, istovjetna je Goji kojega je strah od vitezita u kućnim temeljima natjerao da promijeni natpis iznad restoranskih vrata. Ali na srcu, tamo gdje prosto oko ne prodire, do smrti je pisalo: Velež!

Tako je i u Mostaru. Osjetio sam to kad je umro Muhamed Mujić. Zadrhtala je usna cijelom gradu, svi su se prisjetili “Veleža”, makar su oprezniji vlastita sjećanja trpali pod egidu “onaj Velež”.

Nedavno sam bio na otpadu, tražio nekakve kuglagere za pašažeru. Tamošnji me radnik, onako ljubazno, uputio prema gomili krša, da sam tražim što mi treba. Nakon samo nekoliko koraka primijetio sam, uz samu ogradu, oštećenu, tužnu i ofucanu, dobro poznatu tablu s koje se još uvijek dalo iščitati: buffet “VELEŽ” C. grm – Vl. G. Nizić. Četrdeset godina je trajao put od blještavila novootvorenog restorana do sivila otpada željeza, od ponosnog isticanja imena voljenog kluba do bacanja u ralje petotonske prese.
Ne bi nikako bilo u redu da pod nekom presom završi i nogometni klub, da na pragu stote obljetnice obija tuđe pragove moleći za bilo kakvu pomoć. Ne bi bilo u redu, ali zaista je mrka kapa. Svi jauču, svi zazivlju prošlost, svi glancaju sjajno ime Veležovo, ali baš nitko ne nudi nikakvo rješenje. Čak ni Vahid Halilhodžić koji u vlastitom nerazumijevanju stvari ide toliko daleko da apelira na državu (!?) da pomogne Rođenima. 

Ako “Velež” većina bude doživljavala i voljela kao Ozren Kebo, onda izgledi u budućnosti nisu tako loši, a ako budu dominantni oni koji zapjenjeno optužuju i neskriveno mrze poput Amera Tikveše, klub bi mogao doživjeti sudbinu restorana “Velež” smještenog na raskrsnici u Crvenom grmu, tamo gdje se odvajaju putovi za Mali i Veliki Prolog. Fudbalski klub “Velež” mora pobjeći od sudbine crvene table s imenom restorana, mora izbjeći talionicu kojoj je sve bliže. Kojoj ga primiču histerični “prijatelji”, oni koji optužuju, prizivlju, zazivlju, jauču i plaču, a ništa ne rade i ništa ne poduzimaju.

Radojko nije navijač, niti o nogometu ima pojma. Ali slijedom činjenice da je ekspert za politiku, normalno je da zna da u Mostaru postoje dva premijerligaša:
-    Ima pravi “Velež”, i ovi 'vamo, naš “Velež”!

Tko zna, možda će neke nove generacije, na putu za Split, ručavati u restoranu “Velež” ispod slika Sule Repca i Duška Bajevića, i možda će neki uporniji, i s više ljubavi, negdje na potezu između Mostara i Bune pronaći izgubljenu slavu jednog ostavljenog kluba.