Od Amerike preko Skandinavije do Turske - svijetom se širi kuga novog fašizma

9. maja 1945. demokratski svijet i zvanično je proglasio  pobjedu u borbi protiv jednog od dva najveća zla u 20. stoljeća. No, ono što se okvirno naziva fašizmom zapravo je bio čitav skup ideologija i pokreta čije su osnovne zajedničke karakteristike bile ukidanje demokratskog sistema i uspostava svemoćne države koja kontroliše svaki apsekt društva, militantni nacionalizam, imperijalizam i vraćanje „historijskih teritorija“, a u svojoj najzloćudnijoj nacističkoj varijanti i ideje o istrebljivanju i porobljavanju čitavih etničkih grupa, označenih kao tzv. nižih rasa. 

Danas, 71 godinu poslije, živimo u trenutku zabrinjavajućeg i ubrzanog jačanja raznih radikalno desničarskih pokreta na Zapadu, vjerskih fundamentalizma na istoku i sve veće zabrinutosti za opsatank vrijednosti na kojima smo gradili slobodni svijet nakon pobjede nad fašizmom. Stoga, ključno pitanje koje se postavlja je – da li je fašizam zaista pobijeđen ili danas možda svjedočimo usponu nekog novog fašizma?

Desničarske vlade u Poljskoj i Mađarskoj čiji lideri otvoreno govore da je liberalnoj demokratiji došao kraj i postepeno ograničavaju slobode svojih građana, jačanje Nacionalnog fronta u Francuskoj i drugih ekstremno desnih ksenofobičnih stranaka u najrazvijenijim evropskim demokratijama poput Austrije, Danske ili Švedske , problem imigracije i izbjeglica, kao i nominacija za predsjednika SAD-a osobe koja je, između ostalog, svoje glasače osvojila i obećanjima da će ubijati porodice terorista (dakle nevinu žene i djece) i zabraniti ulazak svim muslimanima u zemlju, otvara prostor za ozbiljnu zabrinutost. 

No, da bismo pronašli odgovor na pitanje šta uzrokuje ovu pošast i kako se boriti s fašizmom prije svega moramo sagledati u kakvim društvenim okolnostima on nastaje. Fašizam se prvobitno izdigao na ruševinama Evrope razorene Prvim svjetskim ratom. S ove vremenske distance pomalo i tužno djeluje naivnost i optimizam tadašnjih klasično liberalnih autora koji su do pred sam početak rata pisali hvalospjeve tadašnjem svjetskom poretku zasnovanom na individualnoj incijativi i slobodnoj trgovini koja je, vjerovali su, svijet učinila toliko međuovisnim i isprepletenim da se i teoretski isključivala mogućnost izbijanja bilo kakvog sukoba većih razmjera. Ipak, ono što se iz ugla pojedinih teorija i zdravog razuma možda činilo logičnim, nije i za imperijalne interese vladajućih evropskih careva koji su svijet gurnili u pakao ratnog ludila. S ratom urušenim gradovima, urušen je i onaj stari evropski poredak, dok je sve  manji broj ljudi vjerovao u vrijednosti koje su dominirale zapadnim svijetom prije početka rata. Umjesto toga, bijesni i potišteni siromaštvom, upropaštenim životima i besperspektivnošću, Evropljani su se masovno počeli okretati politikama koje su umjesto demokratije nudile svevlast sveznajućih vođa, umjesto internacionalne solidarnosti militantni nacionalizam, umjesto slobodne trgovine i međunarodne saradnje zatvaranje u nacionalne granice, umjesto slobode čvrstu ruku koja će „uvesti red“ i umjesto individualizma kolektivizam. Tako su, nasuprot neizvjesnostima koja su za sobom nosila društva utemeljena na liberalističkom individualizmu, ljudi utjehu i spas odlučili potražiti u halucinogenim kolektivističkim ideologijama, bilo fašizma ili komunizma, u obećanjima o izgradnji novog svijeta za odabrane, u kojima će svi postojeći naslijeđeni problemi biti instantno riješeni, a sa svim dekadencijama i pošastima starog poretka temeljito obračunato. Konačni udarac stigao je s Velikom ekonomskom krizom unutar već postojeće postratne krize, kada je izgledalo da stari društveno-ekonomski model više ne nudi ništa osim nestabilnosti i bijede.

Ludilo kolektivističkih virusa rapidno se širilo postaratnom Evropom da bi svijet gurnulo u pakao Drugog svjetskog rata i za sobom odnijelo desetine miliona ljudskih života. 
Ono što nas historija u posljednjih stotinjak godina uči je da u vremenima blagostanja i mira ogromna većina građana bira umjerene političke političke koje prihvataju i djeluju unutar demokratskog okvira. Jedino kriza, bilo stvarna ili projektovana, ekstremnim kolektivističkim idejama omogućava da jačaju i daje im šansu da se dokopaju vlasti. Ta kriza najčešće je ekonomska, no također može biti uzrokovana i drugim društvenim faktorima. 
Nakon rušenja Berlinskog zida i pobjede nad još jednim totalitarnim kolektivističkim zlom komunizma, mnogi su vjerovali da svijetu slijedi trajna era mira, saradnje i prosperiteta u svijetu utemeljenom na principima liberalne demokratije i slobodne tržišne ekonomije. Ipak, nova kriza, ona ekonomska iz 2008. od koje se mnoge zemlje do danas nisu oporavile, popraćena militantnim vjerskim ekstremizmima i sukobima kultura, pred svijet stavlja izazov ponovnog jačanja ekstremno desnih kolektivističkih pokreta. 
Današnji svijet stoji na ivici novog mračnog doba desnog ekstremizma – on se poput Feniksa uspinje od New Yorka preko Skandinavije, Evrope, Turske do Australije. 

On u zamjenu za našu civilizaciju i njene univerzalne standarde ponovno nudi nove-stare koncepte vraćanja potisnutog nacionalnog ponosa, zavodljivog nacionalističkog i vjerskog halucinogena, zatvaranja u granice, netrpeljivosti i šikaniranju manjina i suspendovanja ili ograničavanja individualnih sloboda koje su u svojoj „dekadenciji“ otišle predaleko. 
 On, kao i prije nešto manje od stotinjak godina, svoje plodno tle nailazi u prvom redu među ogorčenim, poniženim i nevidljivim ljudima koji su u dramatičnim dešavanjima u posljednjih četvrt stoljeća u eri globalizacije ostali bez svojih poslova u industrijskim kombinatima koji su preselili na istok, te su postali neka vrsta neprilagođenog viška koji nije imao ko da zastupa u svijetu ubrzanog razavaja tehnologije i rušenja starih kulturoloških obrazaca. Takvi ljudi danas vape za svojim predstavnikom, moći gladnim demagogom koji će obećati obračun s korporacijama koje su im odnijele poslove, imigrantima koji su im ih „ukrali“ i žive na njihov račun i novim kulturnim obrascima koji su im oduzeli onu njihovu staru i jedinu pravu kulturu.

On se danas, također, nastoji legitimirati i kao jedini snažan i sposoban čimbenik da zaštiti zapadnu i evropsku kulturu i civilizacijske vrijednosti od imigrantskih i ekstremističkih nasrtaja iz drugih kultura, dok istovremeno nastoji grubo gaziti najviše domete zapadnih i evropskih vrijednosti poput slobode govora i individualizma. 

On, na sreću, još uvijek nije postao dominantan, no svakom danom je sve jači i prijeti da u dogledno vrijeme postane sumorna budućnost svijeta. 

Njemu se, mnogi će reći, moramo konstatno i nemilosrdno suprotstavljati antifašizmom, no držim da to u najmanju ruku nije dovoljno precizan odgovor, posebice kada se uzme u obzir da su nasuprot fašizmu često stajali i stoje ni najmanje svijetle snage, poput staljinističkog zla. Fašizmu, u prvom redu, moramo konstantno i neumorno suprotstavljati ne antifašizam, nego liberalnu demokratiju s njenim vrijednostima invidualnih sloboda, ljudskih prava, pluralizma mišljenja i poštivanja različitosti. Kako historija kristalno jasno bilježi, ona predstavlja najviši mogući domet razvoja ljudskog društva nastalog kao rezultat višestoljetne borbe za slobodu. Naše društvo, dakako, vrijedno je poboljšanja, no u suštini ipak dobro, i kao civilizacija ćemo brutalno pasti na ispitu dozvolimo li da zbog povremenih kriza i neizbježnih  nesavršenosti liberalne demokratije odustanemo od njenih principa radi ulaska u opasne avanture stvaranja „novih društava“, zatvaranja u granice i obračunavanja s onima koje smo označili kao glavni izvor naših nedaća, što nikada u historiji nije donijelo ništa osim zla, smrti, nesreće i bijede.