U Žepču održana tribina "Javno govorenje" - potresne priče bivših logoraša

Bosna i Hercegovina
U Žepču održana tribina "Javno govorenje" - potresne priče bivših logoraša
Kad ljudi vide tri logoraša iz tri naroda da isto pričaju i šta žele, tada ljudi shvate da mi nemamo mržnje i da ono što smo prošli, osim onih koji su nažalost poginuli, a prošli smo neke loše stvari pa opet ne gledamo ljude po nacionalnosti već ih dijelimo na dobre i loše ljude.

Danas je u sali Doma kulture, pred 250 posjetitelja, u Žepču u organizaciji CRS-a (Chatolic Relief Services) a pod pokroviteljstvom USAID-a u okviru projekta PRO – Budućnost održana tribina „Javno govorenje“ na kojoj su učestovala tri bivša logoraša iznoseći svoje lične priče. Novi.ba je bio na licu mjesta.

Siniša Sajević, nacionalni koordinator Caritasa ispred BiH nas je uputio u sam projekat koji se bavi izgradnjom mira među svim građanima u BiH napominjući da projekat PRO – Budućnost traje od septembra 2013. godine do septembra 2017. godine i da je u samom početku 30 zajednica učestvovalo u projektu dok danas taj broji 47 zajednica (opština) a plan je da projekat pokrije 60 opština u Bosni i Hercegovini.

Caritas, kao jedan od 4 partnera u projektu ( Forum građana Tuzla, Helsinški parlament građana Banja Luke i Mozaik Sarajevo) dugi niz godina se bavi temom žrtava rata iz tri ugla, tri predstavnika iz tri etničke skupine javno nastupaju sa jednom porukom, da mir i pomirenje mora biti vodilja i misija za sve građane a ako ljudi koji su preživjeli takve tragedije mogu pričati danas zajedno, i žele danas mir i grade danas mir, ne vidim da ne mogu mladi koji nisu rođeni za vrijeme rata. – dodao je Sajević

Na tribini su govorili Amir Omerspahić, Dragiša Andrić i Stanislav Krezić. Zbog pretežno mlađe publike učesnici nisu spomenuli određena iskustva ne želeći da nove generacije opterete užasnim slikama ratnog stradanja i torturama u logorima. Međutim, i ono što su rekli je bilo dovoljno da izazove muk među publikom.

Amir Omerspahić se u toku rata prebacivao sa lokaliteta na lokalitet bježeći pred izglednom smrću. Prebjeg u Žepu je završio kobno jer je Žepa zauzeta od strane JNA u augustu 95-e kada je i Amir zarobljen. Odmah su tada pred njegovim očima ubili jednog momka a Amir je pretučen. Zbog povreda je hospitalizovan gdje se doktor prema njemu odnosio divno što će godinama poslije Amiru biti podsjetnik i spas dane padne u totalnu mržnju. U povratku iz bolnice vozač, koji je spomenuo da je iz Sarajeva, je obećao da ga više niko neće tući i to se i desilo. Poslije rata je provodio u sobi 24 sata ne govoreći ni o čemu što je preživio. Međutim, narušeno zdravlje ga je primorala da potraži pomoć. Potom nastupa i period upoznavanja sa organizacijama koje su odlučile posvetiti pažnju bivšim logorašima a Amir, kao i ostali učesnici, je dobio psihološku skrb.

„Kad ljudi vide tri logoraša iz tri naroda da isto pričaju i šta žele, tada ljudi shvate da mi nemamo mržnje i da ono što smo prošli, osim onih koji su nažalost poginuli, a prošli smo neke loše stvari pa opet ne gledamo ljude po nacionalnosti već ih dijelimo na dobre i loše ljude.

Kad smo prvi put se sastali, logoraši iz sva tri naroda na tim seminarima, tada smo shvatili da su ti zločinci imali istu metodu da ubiju u nama ono ljudsko dostojanstvo i nisu nas smatrali ljudima. Pretežno su imali iste metode mučenja, izgladnjivanje, tuče, psihičko i fizičko zlostavljanje na ispitivanjima.“ – Kazao je za Novi.ba gospodin Amir Omerspahić

Na pitanje kako danas gleda na sve, da li ljudi mijenjaju mišljenja zbog njegove priče, Amir dodaje da ljudi redovno prilaze da postave dodatna pitanja, stvaraju drugačiji pogled na neke stvari. Nadalje poručuje da „treba krenuti dalje i ne dozvoliti političarima da nas drže u tri tora.

Želim da kažem da nisu meni svi Srbi krivi  za to što sam preživio. U Užicu, u Srbiji mi je doktor spasio život i to mi je pomoglo da ne osjetim mržnju prema čitavom srpskom narodu. To mi je govorilo da nisu svi ljudi isti.“

Na jednom druženju Amir Omerspahić je imao priliku da upozna doktora kojeg spominje na svakoj tribini. Upoznao ih je Dragiša Andrić, drugi učesnik i bivši logoraš , a koji je bio prijatelj navedenom doktoru.

Stanislav Krezić je zarobljen i zatvoren u dobi od 33 godine u Potocima, u školi nedaleko od Mostara kao vojnik. Bio je u radnom logoru, u životinjskim uslovima je živjelo 40 ljudi od kojih je 20 njih bilo vojno lice. Tih 20 vojnika je kopalo i radilo ono što drugi nisu a u samom logoru je poginulo 7-ero ljudi. Danas pokušava da učini nešto više za pomirenje kad nije učinio više tada da zaustavi rat, iako svjestan da bi rata opet bilo. Žao mu je zbog onog što političari danas rade od Mostara, teško mu je gledati da su ratni moćnici danas na vlasti u Mostaru i poručuje mladima da se slušaju međusobno i budu pametniji od starijih generacija.

„U logoru sam proveo 155 dana. Za vrijeme logorovanja, ljudi koji su radili sa mnom, sedmero ih je poginulo a troje je ubijeno na moje oči. Poslije toliko godina i svega kada se prisjetim teško mi je govoriti o tome. Na ovaj način pokušavam da se opravdam zašto sam uopšte ratovao. U biti mi trebamo slati poruku mira jer smo prošli sve te torture i ne pričamo o tome ko je kriv, već šta se dešavala u logorima. – Stanislav Krezić

S obzirom da se osvrnuo na situaciju u Mostaru, pitali smo Stanislava za institucionalnu pomoć i da li je vlast imala sluha za bivše logoraše, da li je ponudila pomoć i rješenje.

„Vrlo, vrlo malo i to nešto kad su izbori a inače se obično tu ništa ne dešava. Bio si u logoru, tvoj problem što si bio u logoru.

Stanislav dodaje i da je sretan jer mu je ovaj projekat pomogao da sam prevaziđe neke stvari jer je i sam bio sklon tome da želi osvetu. Projekat PRO – Budućnost mu je predočio i druge priče.

Dragiša Andrić je predsjednik udruženja logoraša Višegrada. Rat je dočekao u Sarajevu i nije ga htio napustiti jer se osjećao komotno u svom gradu. Jedan dan mu je u stan upalo 10 vojnika Armije BiH i s obzirom da je imao suprugu i kćerku jedan od vojnika je predložio da ih siluju. Tada je u stan ušao komšija musliman koji ih je molio da tone rade iako ni njegov život tada nije bio siguran zbog toga. Ležao je na betonu, u 2-3 kvadratu su smještali po 9 ili 12 ljudi koji su spavali na boku, ponekad jedni na drugima. Pomogao mu je još jedan musliman koji je osiguravao to mjesto, dao mu telefon i deku. Na razmjeni ga nisu htjeli primiti ni Srbi jer on nije bio među dogovorenim zarobljenicima za razmjenu. Čuo je iz auta da će pobiti takve koje ni njihovi Srbi neće. Srećom, jedan od vojnika ih je preuzeo.

„Ovo nije lako pričati. Pojave se emocije. Reaguje trauma iako je tamo negdje zavučena. Drži me u tome kada pratim publiku i vidim da nas dobro prate i zaključuju i saosjećaju. Zato sam siguran da ovaj projekat koji ima lijepo ime PRO – Budućnost će dati svoje rezultate jer gdje god smo bili lijepo smo dočekani a još bolje ispraćeni. U Stocu se desilo da nam nisu dali da idemo, sjedili smo poslije u krugu i uspostavili prisne odnose.

Dragiša nosi lijepa iskustva sa tribina i htio je poručiti građanima Bosne i Hercegovine:

„Stekao sam mnoge prijatelje iz druga dva naroda, družimo se, postali smo pravi prijatelji i mogu vam reći, kao poruku, vrijeme života je kratko ali je dovoljno dugo da se časno i pošteno živi.

 

 

Ne propustite