Objasniću vam kako je nastao zajednički srpski, bosanski ili hrvatski jezik

Bojan Antić, bosanskohercegovački lingvist češkoga porijekla, koji danas živi u Bijeljini, autor brojnih članaka, naučnih rasprava i kaligraf, za Novi.ba govori o istorijsko-jezičkim neodoumicama kada je u pitanju zajednički BHS jezik.

Novi.ba: Gospodine Antiću, u javnosti, pogotovo u internet medijima se lansiraju svakojake, fantastične i posve netačne tvrdnje o nastanku zajedničkog jezika u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj. Vi ste, između ostalog i lingvista koji izučava istoriju jezika. Možete li ukratko izložiti nastanak BHS jezika "for dummies" za naše čitaoce?
Antić: U vrijeme nastanka ovih naših naroda, dakle u ranom srednjem vijeku, ali i kasnije, na prostorima zapadnih Balkana, govorilo se nekoliko manje, više sličnih i različitih južnoslovenskih idioma. Naseljenost je bila iznimno rijetka, te su na našim prostorima živjele male grupe ljudi koje su međusobno slabo ili nikako komunicirale. Cijeli teren je bio ispresjecan prilično visokim planinama koje su se pružale linijom zapad-istok i rijekama koje su tekle ninijom sjever-jug. Slična je situacija bila i drugdje u Evropi. Kada je poslije srednjevjekovnih "crnih smrtî" došlo do porasta evropskog stanovništva, te male ranije grupice su počele međusobno da se dodiruju, i počeli su da se razvijaju dijalekatski kontinuumi, dakle granične oblasti između većih zajednicâ grupâ su počele dobijati osobine susjednih grupâ. Što se tiče naših prostora, presudnu igru u tome su imala Otomanska osvajanja, koja su pomjerala stanovništva. U tim metanastazičkim kretanjima, grupe su čvršće dolazile u kontakt jedne sa drugima. Različita srpska plemena se kreću prema zapadu, a različita hrvatska plemena Turci odvode kao roblje na istok. Tako je moguće pronaći Hrvate Janjevce na Kosovu, i Srbe Bojančane na istoku Slovenije. To se dakako primjećuje i na jeziku.

Novi.ba: Koliko su se različiti dijalekti razlikovali prije osmanskog osvajanja?

Antić: Srednjevjekovni južni Slovjeni su govorili sa više jezika i dijalekata koji su se međusobno razlikovali, čak i untar istog etnosa. Supruga pisara poveljâ na dvoru humskog kneza Andrije, teško je komunicirala sa suprugom pisara na dvoru Stefana Nemanje, iako su obadvije žene pripadale istoj etničkoj grupi. Ja sam prije jedno dvije godine, na primjer, pisao gramatiku jezika natpisâ na stećcima, i zaglavio sam se u činjenici visokog diverbiliziteta tih idioma na kojima su klesali naši srednjevjekovni dijaci. Jedna te ista jezička pojava je na raznim natpisima drugačija, i nisam mogao da se odlučim koja je ustaljenija. Tokom Otomanskih osvajanja, ti različiti idiomi se međusobno homogenizuju, približavaju se u formiranju jedinstvenog srpskohrvatskog jezika.

Novi.ba: Kako onda objasniti današnje rasprave srpski, bosanski, bošnjački?

Antić: To je sada stvar imena. Kod nas u Evropi postoji dosta proizvoljno mišljenej da jezik mora da se naziva prema imenu narodnosti, a to uopšte nije tačno. Iznimno je rijedak slučaj da je ime jezika na bilo koji način vezano za ime grupe koja njime govori. Najviše jezika na svijetu, govornici tog jezika nazivaju "naš jezik", pa se i u lingvistici taj jezik naziva na tom jeziku kao "naš jezik". Zatim, čest je i slučaj da ime jezika uopšte ima ikakve veze sa imenom grupe koja njime govori, te se naziva posebnim imenom.
Što se tiče imena našeg jezika u istoriji, tu je pitanje, koji je od kojih idioma nazivan kojim imenom. U srednjevjekovnim izvorima, srpskohrvatska štokavica se najčešće nazivala "srpski jezik", s time što postoje i drugi nazivi, kao što su "raški, bosanski, dijački, slovinski i slično" Da, najviše današnjeg srpskohrvatskog jezika je sačinjeno od idioma srednjevjekovnih Srba, u velikoj mjeri zato jer je i Srba bilo najviše brojčano. Što se tiče naziva "bosanski" ili "bošnjački" jezik, zanimljiv je kontekst u kojima se to ime pojavljuje. Taj naziv se pojavljuje u dvije vrste izvora. U turskim izvorima, na primjer kod E.Čelebije, pojam "bosanski jezik" se javlja u kontekstu jezika drugačijeg od "srpskom", Čelebija za bosanski kaže da je lijep i milozvučan, a za srpski kaže da je star i ružan. Pošto je vjerojatno bosanski jezik razumio (jer daje pozitivan sud o njemu), nameće se zaključak da se u tom slučaju pod bosanskim jezikom podrazumjevao jezički bastard mješavine turskog i srpskohrvatskog jezika, koji je posvjedočen. Što se tiče drugih pomena naziva bosanski jezik, on se uglavnom pojavljuje zajedno sa nazivima kao što su "moskaljski jezik, leški jezik, trakijski jezik, bohemski jezik, raški jezik" tako da je to vjerojatno bilo ime za idiom zavisnih kmetova, a ne neki naročiti jezik, koji je možda i postojao, ali se u ovom slučaju ne misli na to.

Novi.ba: Napisali ste i naučni rad "Jezik kamenih spavača" o dijalektologiji natpisa sa stećaka koji će uskoro biti objavljen. Kakav je to bio drevni jezik srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika Huma i Bosne?
Antić: To je bilo relativno konfuzna grupa velikog broja idioma. Uspio sam identificirati tri glavne grupe tih idioma. To su humsko-travunska grupa, koja je inače daleko najsličnija suvremenom srpskohrvatskom jeziku, zatim istočna grupa natpisa koja se pružala sjeverno od Foče i Goražda, pa na zapad do rijeke Bosne, koja je ujedno i granica, i treća, čisto ikavska, ali ne i čakavska grupa idioma koji su se pružali na prostoru od Dalmatinske Zagore, dolinom rijeke Une na zapad i na istok do rijeke Bosne, koja je istočna granica. Kod Zahumsko-Travunske grupe, specifičan je savremeni jekavski refleks jata, čak se na nekim vrlo starim natpisima pojavljuje i jotovanje dentala t i d, pa piše "ovđe(k)". Kod istočne Bosanske grupe natpisa, koji su znatno mlađi od Humsko-Travunske grupe, specifičan je glas jat, zapravo vjerovatno dvokomponentni vokal između e i i. Takav vokal je zabilježen kod Galipoljskih Srba koji su porijeklom iz susjednih oblasti Šumadije, a taj jat se prepoznaje po mješanju slova i i e na mjestu gdje je jat, ali ne i slova jat sa i i e, što znači da je govornik bolje prepoznavao i i e, nego jat. Slično kao što danas mi Sarajlije često mješamo č i ć u govoru, ali nikada ne bilježimo glas ć sa slovom č, nego samo sa ć kada griješimo. Zapadno od rijeke Bosne prema rijeci Uni, idiom natpisa na stećcima je skoro potpuno ikavički.Ono što je vrlo važno za natpise na stećcima, i njihov jezik, na njima nema apsolutno nikakvih romanskih upliva. Ne postoji pojava mješanja lj i j, ali postoji pojava mješanja "l i lj", kakva postoji i kod današnjih migrantskih populacija srpskog porijekla, kao što su Bojančani i Galipoljski Srbi.

Novi.ba: Šta nam to govori o pravcima migracija u osmansko doba, do kakvih zaključaka se dolazi lingvističkim istraživanjima? Kako je došlo do dominacije štokavske ijekavštine u Bosni i Hrvatskoj?

Antić: Kada govorimo o jatu (jekavica, ekavica,m ikavica) treba imati na umu da taj glas u srednjem vijeku ne igra veliku ulogu. Pored te razlike, u to vrijeme postojale su i druge razlike u pojedinim idiomima, pitanje dvojine bilo je različito, rotizmi (može, more), nastavak za instrumental jednine i množine, razlikovanje nastavaka za prvo lice jednine glagola kada je samo na ~u, kada je samo na ~m, a kada je obadvoje, i u kojim slučajevima. Pitanje vokalno je vrlo rareno, da li je samo "u", da li se "l" potpuno čuva, ili se zamjenjuje sa "ul". I sve to nema puno veze sa feudalnim podjelama i savremenim nacijama i narodima.Što se tiče Bosne, ijekavština se u Bosni pojavljuje poslije 14 vijeka, poslije pada zapadnih raških oblasti Zahumlja, Travunije i Paganije pod vlast bana Stjepana. U to vrijeme se stećci pojavljuju iz Huma, baš zapadnih oblasti Raške, u Bosni. Ja osobno vjerujem da sami Stećci imaju isti korijen u istoriji umjetnosti sa Raškim arhitekstonskim stilom, jer potiču sa istog mjesta i imaju osobine romanike i rane gotike. Tada, poslije pada tih krajeva pod Bosnu, je otvoren put za širenje jekavaca na sjever. Međutim, taj period nije bio presudan, najpresudniji je bio period poslije 16 vijeka, u kontekstu stvaranja buržoaskog društva kod Srba u Bosni i Hercegovini. Zbog specifične religije, i specifičnog pogleda na fenomen bogaćenja, u Bosni i Hercegovini se u gradovima počela formirati kasta bogatih Srba, koji su sa sobom donijeli svoj jekavski idiom. Pored toga, na idiom u Bosni su uticale i knjige. Iako su srpske knjige u Bosni danas uslijed desetkovanja (Šuckorska Šikanirka 1914, zatim genocid nad Srbima u NDH) iznimno rijetke, van Bosne i Hercegovine u bibliotekama u Sent Andreji, u Kormoranu u Nacionalnoj biblioteci u Moskvi čuva se impozantan broj knjiga pisanih humskom ortografijom, porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Matija Divković, na primjer, svoj jezik naziva čas bosanski, čas slovinski, ali tvrdi da je njegova knjiga "ispisana srpski", i stvarno, knjiga je pisana ćirilicom poluustavnog tipa, koju često nazivaju i Bosančica, ali samo u današnje vrijeme.

Što se tiče Hrvatske, tamo je jekavska štokavica došla iz dva pravca. Istočnohercegovačka jekavica koja se u Hrvatskoj pojavila zajedno sa Srbima iz Hercegovine (tada se već tako zvala) koji su naseljavali tadašnju Vojnu Krajinu, ali i dobar dio Hrvatske, i drugi pravac koji se vezuje za djelovanje Bartola Kašića, Hrvata vjerovatno iz okoline Makarske. On je govorio jednim idiomom koji je vrlo sličan hercegovačkom idiomu, ali i istočnim govorima čakavice. On je govorio zapravo tim oblikom dijalekatskog kontinuuma o kojem sam već govorio. On je taj svoj jezik nazvao Ilirskim jezikom, i to je inače bio čest slučaj da Hrvati nazivaju štokavicu, sve do najnovijeg doba, ali samo u slučaju kada je iz pera nekog Hrvata.