Ekonomska smrt Jugoslavije prethodila je političkoj

Tekst koji prenosimo objavljen je u aprilskom broju poslovnog magazina PRIZMA

Od raspada Jugoslavije na područjima njenih bivših republika, danas mahom perifernih i po svemu zaostalih evropskih zemalja, svjedoci smo bujajuće jugonostalgije i, kako vrijeme prolazi, a stvari ne napreduju, sve većeg žala za nekim starim boljim vremenima. Pritom, kada se prisjeća starih vremena u prvi plan se od mnogih najčešće ističu događaji i život vezani za osamdesete godine. Razlog za ovo vjerovatno leži u činjenici što je nakon smrti Josipa Broza Tita došlo i do značajne liberalizacije društva, što je dovelo i da nevjerovatnog preporoda i eksplozije kreativnosti u kulturnom i društvenom životu građana Jugoslavije, te je uz svijetle tekovine poput Sarajevske olimpijade, Top liste nadrealista ili novog talasa stvaralo privid mirnog i lagodnog života. No, ovo zapravo pokazuje koliko određena uvjerenja temeljena na ličnim sjećanjima i doživljajima stvarnosti mogu biti varljiva. Osamdesete godine u Jugoslaviji bile su sve osim godina napretka i prosperiteta. Osamdesete godine u doslovnom smislu su bile godine propadanja.

Dug zao drug

Tokom čitavog desetljeća jugoslovenska ekonomija nalazila se u permanentnoj krizi. Od 1979. do1985. vrijednost jugoslovenskog dinara je spala s 15 na 1.370 za 1 američki dolar, pola prihoda od izvoza je korišteno za servisiranje duga, dok je realni lični neto dohodak smanjen za čak 19,5%. Nezaposlenost je porasla, odnosno bilo je 1,3 miliona ljudi koji su tražili posao, dok je unutrašnji dug bio procijenjen na 40 milijardi dolara.  No stvari će biti još i gore. Šta je ovom stanju prethodilo?

Prethodilo mu je nekoliko decenija izgradnje ekonomije čija je struktura bila takva da joj je opstanak zavisio baš od stalnog povećanja vanjskog duga. U periodu 1961-1980.  ukupni jugoslovenski dug se uvećavao za oko 17.6% svake godine u tom dvadesetgodišnjem periodu. Osamdesete godine bile su obilježene odlaganjem početka vraćanja spoljnog duga Jugoslavije zbog finansijske nemoći privrede. Jugoslavija je 1991. godinu dočekala s oko 20 milijardi dolara duga. Ovo vam možda na prvu i ne izgleda previše, no uzmite u obzir da je tada milijarda vrijedila višestruko više nego danas, te da Jugoslavija ovaj dug nije bila u stanju servisirati. Prethodno joj je Međunarodni monetarni fond umanjio ukupna potraživanja za 1.8 milijardi, jer zemlja jednostavno nije imala sredstava za vraćanje ni kamata, a kamoli glavnice. Ovo nam jasno govori da je rast duga koji se bilježio između 1961. i 1980. bio jednostavno neodrživ.

Iako ovi brojevi nude potencijalno objašnjenje kraha jugoslovenske ekonomije osamdesetih, sam eksponencijalni rast duga ne bi nužno morao voditi krahu, ako je svrha zaduživanja vremenski ograničeno investiranje u projekte koji bi donijeli povećanu produktivnost i time omogućili i uspješnu otplatu duga u budućnosti. Nažalost, to nije bio slučaj kada se radi o bivšoj Jugoslaviji.

Činjenica da je jugoslovenska ekonomija provela najmanje dvadeset godina pod tempom rasta duga od preko 17% godišnje, sugeriše da se i struktura te ekonomije formirala na taj način da je dalji opstanak ekonomije zavisio od budućeg uvećanja duga. Da bismo razumjeli zašto je jugoslovenski dug strmoglavo rastao i zašto je bio neotplativ, potrebno je hronološki analizirati trgovinski balans i indikatore produktivnosti Jugoslavije.

Trgovinski balans je makroekonomski pokazatelj odnosa veličine uvoza i izvoza jedne zemlje. Ako je trgovinski balans blizu nule, to znači da su uvoz i izvoz otprilike jednaki. Ako je trgovinski balans pozitivan, ta zemlja izvozi više nego što uvozi i kažemo da postoji trgovinski suficit, a ako je balans negativan, uvoz je veći od izvoza i ta zemlja je u trgovinskom deficitu.

Kada je ekonomija jedne zemlje u trgovinskom suficitu, strana valuta (kojom stranci plaćaju proizvode te zemlje) se nagomilava u zemlji izvozniku. S druge strane, strana valuta (kojom se plaća uvoz) se odliva iz zemlje čija ekonomija je u trgovinskom deficitu. Zemlje koje konstantno imaju negativan trgovinski balans se u isto vrijeme zadužuju kod stranih kreditora da bi nadomjestile nedostatak strane valute. Nije teško vidjeti zašto je ovakvo stanje neodrživo na duže staze, tj. održivo je samo dotle dok strani kreditori žele da zemlji dužniku pozajmljuju novac.

Ako pogledamo ukupan jugoslovenski trgovinski deficit tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka, uviđamo da on ubrzano raste između 1970. i 1980. Štaviše, taj deficit raste čak i brže od jugoslovenskog spoljnog duga. Jedan dio te razlike bio je pokriven doznakama jugoslovenskih emigranata. Na primer, ukupne doznake emigranata su 1971. iznosile 1.3 milijarde dolara, a 1972. 2.1 milijardu. Ipak, ni priliv strane valute kroz spoljne kredite i doznake emigranata nije bio dovoljan da pokrije sav trgovinski deficit i spriječi odliv strane valute iz Jugoslavije.

Mjereno u procentima BDP-a, ukupni spoljnotrgovinski deficit Jugoslavije između 1970. i 1980. povećao se sa nešto ispod 10% na oko 50% BDP-a.Ono što je zabrinjavajuće u ovome nije sama cifra od 50% BDP-a, nego činjenica da je Jugoslavija iz godine u godinu bilježila sve veći trgovinski deficit u odnosu na BDP. Ovo je još jedna naznaka da je sama struktura jugoslovenske ekonomije bila takva da je stabilnost cijele ekonomije zavisila od priliva stranih sredstava za koje nije postojalo pokriće u domaćoj proizvodnji.

Struktura jugoslovenskog trgovinskog deficita bila je takva da su uvoženi uglavnom repromaterijali kao što su nafta i sirovine. Iako je ukupni obim proizvodnje na nivou ekonomije Jugoslavije rastao jer se koristilo više resursa, produktivnost po jedinici uloženih resursau većini jugoslovenskih industrija tokom šezdesetih i sedamdesetih godina je opadala. Sa takvom smanjenom produktivnošću, šanse za uspješno vraćanje kredita u budućnosti postaju nikakve.

Struktura proizvodnje u kojoj se pozajmljuje novac da bi se kupili repromaterijali prestaje biti održiva onda kada izvor kredita presuši, a to se u slučaju Jugoslavije desilo početkom osamdesetih. Jugoslovenska ekonomija je tada ostala bez spoljnog „goriva” i to je postalo osjetno tokom naredne decenije koja je obilježena odlaganjem otplate vanjskih dugova. Jugoslovenska ekonomija ne samo da nije imala kapaciteta za otplaćivanje postojećih dugova, nego je i sam njen kapacitet da funkcioniše u nesmanjenom obimu zavisio od novih zaduživanja.

Ako pogledamo ostale ekonomske indikatore kao što su primanja po domaćinstvu, stopa inflacije i nezaposlenosti, ni tu situacija nije ružičasta u poslednjih deset godina Titove vladavine. Primanja strmoglavo opadaju krajem sedamdesetih uprkos pumpanju ogromnih količina stranih sredstava u zemlju. Godišnja inflacija se mjeri dvocifrenim brojevima, a nekoliko godina pred Titovu smrt ubrzava i dostiže 40% godišnje. Stopa nezaposlenosti se, uprkos odlasku preko 1.1 milion (ili 20% radne snage) Jugoslovena na privremeni rad u inostranstvo, od 1970. do 1980. popela sa nešto ispod 7% na 12%. Takav rast nezaposlenostii stope ekonomske emigracije bi se u ekonomskoj literaturi okarakterisao kao znak duboke recesije. Dakle, jugoslovenska ekonomija je kasnih sedamdesetih bila u očajnom stanju, ali je to zamaskirano uvećanjem stranih kredita epskih proporcija u kombinaciji sa povećanjem ekonomskog iseljavanja stanovništva. U osamdesetim je sve to došlo na naplatu.

 Godine 1980. stopa nezaposlenosti iznosila je 13,8%, ne računajući približno milion radnika u inostranstvu. Dalje tokom osamdesetih stopa nezaposlenosti se popela na 17 posto. 60% nezaposlenih činili su mlađi od 25 godina. 

Na sve ovo jugoslovenska vlada je u borbi s krizom odgovarala emisijom novca, što je dalje vodilo do astronomske inflacije. Uporedo s ovim dolazilo je i do urušavanja bankarskog sektora, gdje su ljudima preko noći opraštani milionski dugovi ili im je čak omogućeno da na špekulacijama zarade pravo bogatstvo. Banke su svoje dugove nastojale prilagoditi stopi inflacije, ali to nisu mogle primjeniti na ugovore sklopljene ranije gdje su kamate bile fiksirane. Tako su primjerice rate stambenih kredita za nekretnine koje su sedamdestih masovno građene postale smiješno male, a sve je to bankama stvorilo ogromne gubitke. Krajem osamdesetih godina dolazi do bankrota nekoliko velikih preduzeća, što dodatno pojačava utisak da je ekonomija u lošem stanju. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da stavi pod kontrolu inflaciju i masovnih štrajkova širom zemlje zbog zamrzavanja plata,  Branko Mikulić u martu 1989. podnosi ostavku na mjesto premijera, koje preuzima Ante Marković.

Pokušaj spašavanja Jugoslavije

Pred pad Berlinskog zida, Ante Marković odlazi u Washington gdje je s predsjednikom SAD-a George H. W. Bushom dogovarao novu finansijsku injekciju za spas ekonomije. U zamjenu za pomoć, Marković se obavezao da će Jugoslavija provesti dubinske ekonomske reforme, koje su uključivale uvođenje nove valute, nova smrzavanja plata, oštre rezove u javnoj potrošnji, stvaranje zakonskog okvira za privlačenje stranih investicija kao i eliminaciju društveno posjedovanih samoupravnih kompanija.

Do kraja godine Marković se fokusirao na provođenje zakona koji su vodili ka tihom ukidanju samoupravljanja i uvođenju privatnog vlasništva u kompanije. Iako je dozvoljeno da javne kompanije budu dijelom privatizovane, uglavnom kroz ulaganja, koncept društvenog vlasništva i radničkih vijeća još uvijek je sačuvan.

Do kraja 1989.godine inflacija u Jugoslaviji je dostigla 1.000%. Na posljedni dan stare godine 1989., Ante Marković je predstavio svoj program ekonomskih reformi. Deset hiljada dinara postalo je „jedan dinar“, fiksiran za njemačku marku po stopi sedam dinara za jednu marku. Iznenadni kraj inflacije donio je veliko olakšanje za bankarski sistem. Vlasništvo i razmjena stranih deviza su deregulisani, što je, s realnim tečajem, privuklo devize u banke. Ipak, na kraju osamdesetih postalo je jasno da vlada Ante Markovića ima sve manje političke moći da svoje ideje provede u praksu.

Onda je došla devedeseta

Godine 1990. zahvaljujući prethodno donešenim zakonima, Marković je predstavio program privatizacije kojim je omogućeno upravama kompanija da inciraju privatizaciju, uglavnom kroz sistem interne raspodjele udjela u vlasništvu, kojim se u početku nije moglo trgovati na berzi. Drugim riječima, ovo je značilo da bi se privatizacija vršila tako što bi se vlasništvo nad firmom dalo radnicima i menadžerima koji u njoj rade, i kojima bi dionice mogle biti ponuđene uz popust. Ovaj proces jugoslovensko rukovodstvo nazivalo je „transformacijom  vlasništva“ opisujući time prelazak javnog vlasništva u privatne ruke.

Reforme Ante Markovića u kratkom periodu su počele davati rezultate. U aprilu 1990. mjesečna stopa inflacije pala je na nulu, izvoz i uvoz su povećani, a devizne rezerve povećane za 3 milijarde dolara. Ipak, industrijska proizvodnja pala je za 8,7%, dok su visoki porezi onemogućavali mnoga preduzeća da isplate čak i „zamrznute plate“
No situacija u zemlji  na političkom planu nije ni najmanje bila ružičasta. Nakon raspada Saveza komunista Jugoslavije početkom godine, Jugoslaviju su očekivali prvi demokratski izbori. Kao alternativu bujajućim nacionalizmima na svim stranama, Ante Marković je osnovao vlastitu stranku – Savez reformskih snaga koja je nudila projugoslovensku orijentaciju i reformski kurs. 

No ubrzo mu ni ekonomski pokazatelji više neće ići na ruku. Inflacija je sredinom godine ponovo počela, dostižući 8% u septembru i oktobru. Markovićeve reforme i program mjera štednje naišli su na žestok otpor kako kod ostalih struktura federalnih vlasti tako i pojedinačnih rukovodstava republika. U tom smislu posebno je slikovit potez koje je napravilo rukovodstvo SR Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Markovićev program obuzdavanja inflacije je uz asistenciju rukovostva AP Vojvodine čije je rukovodstvo kontrolisano kao satelit, otvoreno je odbijen. S druge strane, Srbija uvodi carine na uvoz iz Slovenije i Hrvatske te na svoju ruku uzima sredstva iz banaka za finansiranje povećanja plata, penzija, bonusa državnih službenika i subvencioniranje firmi koje su trpile gubitke. 

Bilo je jasno da Marković nema političku moć ni podršku da svoje reforme provede do kraja, te da ni Jugoslavija kao cjelina naprosto više ne funkcioniše, što će definitivno biti potvrđeno naredne godine otcjepljenjem Hrvatske i Slovenije i početkom krvavih ratova. 

Kraj 1990. Jugoslavija je dočekala s padom BDP-a od čitavnih 11,6%. 

Stranka Ante Marković ni u jednoj republici na izborima nije uspjela osvojiti dvocifren procenat glasova.