Zakletva jedne majke!

Zovem se mama. Nekad će me zvati majkom. Nekada po imenu. Nekada me neće uopšte zvati, nego će me tjerati od sebe.

Ponekad će i plač biti dovoljan znak da sam potrebna. Da budem tu. Bit ću budna 24h dnevno. Čak i kada spavam. Uvijek na oprezu. Jedno oko otvoreno, jedno uho naoštreno. Čekati ću prvi okret. Čekati da počne da sjedi, pa da puže. Da prohoda.

Pružat će mi ručice i trčati debelim nožicama, uz osmijeh anđela, a ja ću biti  sretna zbog te slike, ali i zabrinuta, da moja beba ne padne slučajno i ne povrijedi se. Maziti ću je, ljubiti ću je, grliti. Kada to dozvoli.

Vikati ću i željeti da me nema u časovima ludila, umora i stresa. Ali, truditi ću se da to ne radim pred bebom.

Hraniti ću je, mjenjati pelene, ljubiti mala stopala i guzu. Učit ću je svemu i pričati joj stalno. Pokazati ću joj drvo. I dodirnuti ćemo drvo. I glumiti ćemo drvo.  Pričati ću joj bajke. I učiti da život nije uvijek bajka. Da postoje i Pepeljuge, i Snežane, i patuljci, i zle vještice, zle maćehe, da postoji Petar Pan koji traži svoju sjenku, da negdje sigurno postoje i Ivice i Marice, i tri praseta, i vuk i sedam jarića.

Plesati ćemo dok pjevamo, i pjevati ćemo dok plešemo.

Osvajati ćemo stepenik po stepenik, kao da se penjemo na najviši vrh neke planine. A kada beba poraste, možemo i planine da osvajamo. Mada ja više volim more. Bit ću bolesna kada i beba bude. Da li stvarno ili od nerviranja i stresa, ne znam. Ali, i bolesna bit ću tu za svoje zlato. Jer važan je on. Njemu je teže nego meni.

Kupovati ću mu najljepšu odjeću i cipelice. Možda ne uvijek one najskuplje, ali uvijek one udobne. I najljepše.

I gledati ću kako raste. Kako mu majičice postaju male. Pa ću te stvari čuvati. Nadam se zauvijek. Kupovati ću mu igračke. Drvene, edukativne, gumene, plastične. Koje god pronađem. Koje god mi se svide. I koje god se bebi svide.

Ali, prije svega, kupovati ću mu knjige. I dok ga držim u krilu, učiti ću ga koja je koja životinja, kako kaže slon, i prase, i koka. Koje je boje autobus, a kako izgledaju automobili. Topiti ću se od miline uvijek kada kaže mama. I bit ću ponosna kada bude govorio druge riječi. Pa čak iako progovori tek sa tri godine. Voditi ću ga i čekati iz vrtića. Osluškivati iza vrata vrtića da li baš on plače, ili je dobar i igra se. Voditi ću ga u šetnje. Duge. Kratke.

 Otkrivati ćemo zajedno nove ulice i nove predjele. Šetati će uz mene, ili ću ga nositi. Ponekad voziti kolicima. Ponekad mu dati da vozi autić. Kada padne i udari se, neću se plašiti, nego ću glumiti da udaram pod, igračku ili to nešto o šta se sapleo.  Učiti ga da ne dira šporet, mašinu, utičnice, ma gomilu tih opasnih stvari. Učiti ga i nadati se da sam u tome uspjela. Djeliti ću sa njim hranu. Davati mu da jede, i davati mu samom da jede. Pustiti ga da me hrani. Iako to podrazumjeva tone prosute hrane i prolivenih kašica i sokića. Onda, dok beba bude spavala, očistiti ću sav taj haos. I ponekad psovati, u sebi. Kuhati ću mu ručak. Praviti ću večeru i doručak. Dok to budem radila, stavljati ću ga na pult, da mi bude bliže, i da mi pomaže.

Mrštiti ćemo se na limun. Smješkati se na čokoladu. Probati svako jelo, i jesti šta budemo htjeli. Gledati ćemo zvijezde noću i mjesec, nebo, oblake. Šetati ćemo po kiši, po snijegu. Gaziti ćemo po baricama. Igrati fudbal, basket, odbojku i tenis. Voziti ćemo se autobusom, vozom, automobilom. Letjeti ćemo avionom. I letjeti ćemo na krilima mašte.

Učiti ćemo jedno od drugog, o životu, o ljubavi, o sreći. I što je najvažije od svega, svaki navedeni trenutak djeliti ćemo sa tatom. Našim najmilijim. Jer kada smo nas troje zajedno sve je ljepše i naravno lakše.

Izvor:being-m.blogspot.com