'I dobri čovek Latif iz sela Pređel' je među Karadžićevim žrtvama: Priča koja je dirnula region

Među desetinama hiljada žrtava u BiH za koje je jučer u Hagu osuđen bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić nalazi se i Latif, "dobri čovjek iz sela Pređel“, koji se „stalno osmehivao“, kako je svoje sjećanje na njega u svojoj kolumni opisao poznati srbijanski novinar i esejist Miroslav Lazanski. Njegova sudbina s kojom se regionalna javnost upoznala u posljednjih nekoliko dana dokaz je da život piše nevjerovatnije i fascinnantnije priče nego što ih i najmaštovitiji filmovi mogu prikazati. U tekstu koji je napisao kao ogovor na kolumnu Lazanskog koji se čudio „gdje su nestali Latifi“, čuveni hrvatski kolumnist Boris Dežulović uzvratio je: 

„Tu je to bilo, iznad sela Pređela, i kad su pola vijeka kasnije muslimane iz Kazneno-popravnog doma u Foči onim ‘besputom neprobojnim, strmim’ vodili po planini Maluši do jame Piljak, gdje su – baš kao u glasovitoj Goranovoj ‘Jami’ – ‘u bezdan pali kao u raku’. Da li je možda i stari Latif bio među njima?“

Da su Dežulovićeve slutnje o Latifovoj sudbini zapravo istinite, ispostavilo se nekoliko mjeseci kasnije u krajnje nevjerovatnom obratu. Naime, tekst Miroslava Lazanskog  došao je u ruke Amele Topuz, koja je u Latifu, dobrom čovjeku iz sela Pređel, prepoznala svog dedu s majčine strane. O Latifu je iz iskaza svjedoka uspjela saznati da je 1992. s mnogobrojnim komšijama Bošnjacima završio u KP domu Foča u kojem je bio mučen i batinjan. Jednog dana je odveden iz svoje ćelije, poslije čega mu se gubi svaki trag. Njegove posmrtne ostatke njena porodica do danas nije našla. Pored Latifa, stradali su i njegov 25-godišnji sin, supruga, kćerka i njen sin, odnosno Latifov unuk, koji je imao samo sedam godina. Njihova rodna kuća u selu Pređel također je spaljena. 

Amela TOPUZ: Iskreno se nadam da će, nakon ove presude, biti sve više ljudi koji će shvatati da je politika Radovana Karadžića i njegovih saradnika bila pogubna, i da nam je donijela toliko zla da nikad niko više ne bi trebao ni pokušati da je opravdava ovim ili onim obmanama

Latifova unuka, Amela Topuz danas je uspješna mlada žena koja živi u Sarajevu, čitana blogerka i vijećnica Naše stranke u opštini Novi grad. Dok je čitala tekst Lazanskog u njoj se, tvrdi, jeza ispreplitala s nevjericom:

„U jednom trenutku je izgledalo kao da ponovo preživljavamo devedesete godine, dok se u drugom trenutku budila nada da možda ipak postoje šanse da konačno pronađemo dedu. Možda nekako i nestvarno, i filmski zvuči da region piše o jednom čovjeku, s jedne strane Lazanski, s druge strane Dežulović, i da je zapravo taj čovjek vaš dedo za kojim od 1992. odine tragamo“.

Njen dedo Latif samo je jedna od desetina hiljada žrtava zbog kojih je ratni predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić u jučerašnjoj haškoj presudi osuđen za udruženi zločinački poduhvat i genocid. Amela se nada će ova presuda predstavljati temelj za uspostavljenje nekih drugačijih vrijednosti i odnosa u Bosni i Hercegovini i regionu:

„Mislim da je svima nama to traganje za zločincima i dokazima, ti procesi, suđenja, isčekivanje presuda oduzelo jako puno i živica i života. Tek sjećanje na žrtve održava našu volju u naporima da izgradimo ovu zemlju na pomirenju i zdravim društvenim osnovama, jer znamo da bi ti kojih se sjećamo to očekivali od nas, a sve zbog generacija koje dolaze. Iskreno se nadam da će, nakon ove presude, biti sve više ljudi koji će shvatati da je politika Radovana Karadžića i njegovih saradnika bila pogubna, i da nam je donijela toliko zla da nikad niko više ne bi trebao ni pokušati da je opravdava ovim ili onim obmanama“.

Iako je zbog njenog pisma koje je objavilo više portala dobila mnoštvo komentara podrške, konačna sudbina Latifa je za nju i njenu porodicu i dalje nepoznanica:

„Pismo koje sam napisala je zapravo upućeno svim onima koji znaju istinu da konačnoprogovore. Izuzev što sam saznala da je dedo bio zatočen u KPD Foča od mjeseca maja do mjeseca augusta 1992. godine, još uvijek ne znam u kojoj jami je konačno skončao moj dedo“.

Smatra da je strah glavni razlog zbog kojeg oni koji znaju nešto o daljoj sudbini njenog dede Latifa još uvijek neće da progovore:

„Trenutna politička struktura na vlasti ne samo da ne želi zaštiti zaštićene svjedoke, nego ujedno veliča zločine i ohrabruje one koji su vršili zločin. Osim straha od toga da će ga prezirati "njegovi", čovjek koji šuti o mjestima grobnica boji se i da će ga smatrati krivim i "njihovi", čak i ako nije kriv. Taj višestruki strah od neugodnosti je prepreka preko koje se mora preći. Ja nekako vjerujem da u svakom čovjeku čuči jedan Raskoljnikov kojeg će savjest progranjati da će na kraju reći istinu“.
 
Na pitanje da li joj se nakon pisma javio Miroslav Lazanski, Topuz nije direktno odgovorila, ali je istakla da se nada kako će on svojim angažmanom nakon ovog slučaja dati doprinos  dolasku do isitne i pomirenju na ovim prostorima:

„Kontaktirali su me mnogi novinari, i ljudi koji su poznavali mog dedu, i prijatelji koji zapravo nisu bili upoznati sa mojom porodičnom tragedijom. Također, kontaktirali su me i oni koji su preživjeli sličnu tragediju. Pismo gospodinu Lazanskom nisam napisala sa provokativnom namjerom, već isključivo s nadom u istinu i pomirenje, povjerenje i sigurnost. Iskreno se nadam da će angažman gospodina Lazanskog, kao i svih ljudi na ovim prostorima, ići u tom smjeru“. 

Ipak, i pored preživljene porodične tragedije i mnogobrojnih članova porodice koje je izgubila, Amela Topuz nije osoba koja mrzi ili pokazuje bilo kakvu želju za osvetom. Naprotiv, ona je vedra i pozitivna osoba koja se i kroz svoj politički angažman otvoreno bori za društvo zasnovano na vrijednostima tolerancije, suživota i mira. Ističe da se želi okrenuti budućnosti i građenju nekog boljeg i zdravijeg društva od onoga u kojem su morali živjeti njeni roditelji:

„Ja moram priznati da se divim svojoj mami, koja je ostala nevjerovatno jaka i koja me uvijek učila, pa i danas me uči da ljude dijelim na dobre i loše, a ne po imenima i da mržnja ne smije i ne treba biti vodilja života. Mama zapravo jako puno liči na mog dedu Latifa. Zbog toga je vjerovatno tako i posebna. Također, želim dodati da uprkos svemu što se desilo, da sam ponosna na svog dedu. On je bio dobar čovjek. Sigurna sam da on nikad ne bi ubio one koji su njega ubili, a sjećanje na njega ne proizvodi u meni izbor koji promovišu zločinačke ideologije nacionalizma ("ubij ili ćeš biti ubijen", "da nismo mi njih, oni bi nas"), već me obavezuje na to da se svim snagama borimo da izađemo iz začaranog kruga mržnje i osvete, odnosno da dokučimo istinu i pravdu, suživot i pomirenje“.

Ako BiH ima budućnost, ona se sigurno nalazi u ljudima poput Amele.