Kako je Brisel postao središte evropskih ekstremista

I nakon što su policijski specijalci uhvatili Salaha Abdeslama, jednog od glavnih terorista iz napada na Pariz iz novembru prošle godine, a i jedinog preživjelog, Belgija je i dalje ostala na drugom najvišem stepenu uzbune od terorističkih napada.

Pojedini stanovnici Molenbeeka tvrde da vlasti zatvaraju oči pred problemom odljeva mladih iz te briselske četvrti, jer ih se žele 'riješiti'.

Prema službenim policijskim informacijama, napad na Pariz prošle godine 13. novembra planiran je upravo ondje, u Molebeeku, te je upravo to bilo mjesto na kojem se skrivao optuženi za te napade Salah Abdesalm, nakon što je odustao od plana da se raznese kao njegove kolege koji su to učinili tog kobnog dana.

Odavno je poznato da su hiljade evropskih građana proteklih godina pohrlile u rat u Siriji i Iraku na strani ekstremista, prvo al-Kaidine sirijske organizacije al-Nusre, a zatim masovno u redove ISIL-a.

I dok je iz Francuske registrovano čak 1200 ljudi koji su otišli u rat, Belgija je zemlja u kojoj je ekstremizam najučestaliji. Na svakih milion stanovnika čak 40 njih je Belgijanaca koji su otišli na Bliski istok da uzmu oružje ili ukupno skoro 500 muškaraca i žena. A od njih, do sada ih se kući vratilo stotinjak, javlja CNN.

Brisel je tako postao evropsko utočište ekstremizma, posebno radničko naselje Molenbek. Belgijske vlasti do sada su učinile što su već mogle, pa se i broj odlazaka izrazito smanjio, ali se i dalje nastavlja. O tome šta čini islamska zajednica po tom pitanju, CNN je u nedavnoj reportaži pitao imama Sulejmana van Aela, koji je prije nekoliko godina prešao na islam. On je jedan od onih koji otvoreno upozorava na opasnost od vjerske radikalizacije i ISIL-a, a zauzvrat mora da vodi takav život da ga svuda prati lični tjelohranitelj.

"Nije me strah. Jesam na oprezu, ali se ne krijem. Šta treba da mi se dogodi, dogodiće se. Nije lijepo znati da postoje i takvi ljudi oko nas, ali me nije strah. Živimo u vremenima u kojima će svako ko progovara i zalaže se za istinu, naići na ljude koji će pokušati da ga u tome spriječe", rekao je.

Da govori protiv terorističke mreže, nije strah ni Geraldine Henneghien, ženu kojoj je ISIL vrbovao sina i poslao ga u Siriju gdje je ovaj poginuo.

"Šta mi oni još mogu učiniti da bi bilo gore od toga?", vrlo je jasna ta Belgijanka.

U reportaži se ipak primjećuju dvije stvari; prvo da u četvrti Molenbek baš i nije bilo lako naći sagovornika, jer ljude je većinom ipak strah otvoreno istupati u medijima.

Drugo, oni koji su progovarali, mahom su rekli kako smatraju da su belgijske vlasti napravile grešku kada su u početku okretale glavu na drugu stranu, kao da su se htjele na neki način riješiti tih mladih ljudi. Heneghien je vlastitog sina čak nekoliko puta prijavljivala policiji kako bi ga spriječila u naumu, ali policija nije učinila ništa. Rekli su da su nemoćni jer je već bio napunio 18 godina.

Mladić Ali koji je govorio pod uslovom da ostane anoniman i da se ne koristi njegovo pravo ime, je kroz suze ispričao kako su dva njegova brata otišla na ratište u Siriju, a jedan je ondje i poginuo. On smatra kako je diskriminacija i 'nedostatak mogućnosti' u Belgiji potaknula mnoge mladiće na pogrešan put jer se nisu osjećali prihvaćenima u svojoj okolini – ekstremistički regruteri, smatra on, iskorištavaju taj osjećaj za marginalizaciju.

'Belgijska država odbija djecu i mlade ljude. Kažu – oni su svi stranci, zašto bismo im dali poslove? Pune nas mržnjom, i govore da nismo od koristi, pa kada mladi ljudi vide šta se ondje događa pomisle – pa ok, idemo tamo i bit ćemo korisni', kaže Ali.

U međuvremenu se nešto ipak počelo rješavati jer je prije dvije godine ritam odlazaka iz Belgije bio 15 mjesečno, a sad je manje od pet. Dakle, ipak se može. Aktivista Montasser Al De'emeh iz briselskog centra za deradikalizaciju kaže da sila ipak nije dovoljna, da tim mladim ljudima treba pomoći da se izvuku iz ideoloških ralja u koje su upali, da im se treba objasniti za što su prije toga živjeli i naprosto ih vratiti u društvo.

Međutim, koliko god su porodice onih koji su otišli da ubijaju i ginu u Siriju činile sve da natjeraju policiju da zaustavi njihove članove, oni danas trpe tretman kao da su i sami potencijalni teroristi. Ispituju ih, zovu i slično. Istovremeno mnogi iz islamske zajednice navode da je odlučujući faktor u odluci mladih da pristupe ISIL-u to što su bili isključeni iz društva.

Mladi koji su Belgijanci već treće ili četvrte generacije i dalje su svakog dana na udaru otvorenog ili prikrivenog rasizma. Ne uspijevaju se uklopiti u društvo, ne obrazuju se, odlučuju se prvo na sitni kriminal, a onda u zatvorima ili drugdje postaju lak plijen ISIL-ovih ljudi koji ih vrbuju.