Stvarno pročišćenje ili progon ljudi

Region
Stvarno pročišćenje ili progon ljudi
U Češkoj i Istočnoj Njemačkoj postupak lustracije je od svih zemalja bivšeg SSSR-a proveden sveobuhvatnim, rigidnim, ali legalnim postupcima. Međutim, lustraciona iskustva češkog modela koji interesiraju “nove balkanske demokrate”, pokazala su da je u ovim postupcima stradalo na desetine hiljade potpuno nedužnih ljudi, koji s progonima, zločinima i kršenjima zakona bivše Komunističke partije ČSFR i tajne policije Statni bezpečnost (StB), nisu imali ništa

U Češkoj i Istočnoj Njemačkoj postupak lustracije je od svih zemalja bivšeg SSSR-a proveden sveobuhvatnim, rigidnim, ali legalnim postupcima. Međutim, lustraciona iskustva češkog modela koji interesiraju “nove balkanske demokrate”, pokazala su da je u ovim postupcima stradalo na desetine hiljade potpuno nedužnih ljudi, koji s progonima, zločinima i kršenjima zakona bivše Komunističke partije ČSFR i tajne policije Statni bezpečnost (StB), nisu imali ništa.

Od kako je u susjednoj Hrvatskoj formirana nova Vlada, ne prestaju afere i prepucavanja na ideološkoj matrici ustaša i partizana, tačnije umjerene ljevice i ekstremne desnice koja se bez sumnje etablirala u vladajućim strukturama vlasti Hrvatske demokratske zajednice. Nova kulminacija sukobljavanja desila se u vezi s izradom Nacrta Zakona o lustraciji, na kojem radi Udruga Hrvatski križni put čija je predsjednica Bruna Esih s “Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar”. Gospođa Esih je “slučajno” izaslanica predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za svečanosti u Blajburgu, a u vrhu iste udruge je do imenovanja za ministra kulture bio i kontraverzni Zlatko Hasanbegović. Iako je demantirao da je član bilo koje udruge od kada je postao ministar, te da neće surađivati na izradi Zakona o lustraciji, Hasanbegović se polovicom februara sastao s češkim ambasadorom u Zagrebu, Martinom Kosatkom, te razgovarao o češkim iskustvima s njihovim modelom lustracije koja zakonski postoji od 1991. i još uvijek je neograničeno na snazi u Češkoj Republici.

Mi bismo da p(r)očistimo

Latinski korijen riječi lustratio ustvari je duhovno, obredno ili moralno pročišćenje, ali u pravnom smislu to je “čišćenje” državnih organa od političara, državnih službenika i namještenika, šefova i radnika vojske, policije, obavještajnih službi, od ljudi koji su za vrijeme komunizma bili dio represivnog sistema.

U Češkoj i Istočnoj Njemačkoj postupak lustracije je od svih zemalja bivšeg SSSR-a proveden sveobuhvatnim, rigidnim, ali legalnim postupcima. Međutim, lustraciona iskustva češkog modela koji interesira hrvatskog ministra kulture, pokazala su da je u ovim postupcima stradalo na desetine hiljada potpuno nedužnih ljudi, koji s progonima, zločinima i kršenjima zakona bivše Komunističke partije ČSFR i tajne policije Statni bezpečnost (StB), nisu imali ništa. Također, otvaranje državnog, partijskog, policijskog i vojnog arhiva u Češkoj izazvalo je opći politički haos, međusobno lažno sumnjičenje, optuživanje između predstavnika parlamentarnih i neparlamentarnih stranaka, hiljade fizičkih obračuna, prijetnji smrću, pozivanjem na javni linč ljudi, te u suštini periodima straha i opće društvene nesigurnosti.

Baršunasta revolucija (16. 11–29. 12. 1989. godine) kojom je u Čehoslovačkoj srušen komunistički režim uspostavljen 25. februara 1948, te doveo do odstupanja s vlasti Gustava Husaka i dolaska vođa praških proljećara iz 1968, odmah je iznjedrila ultimatum za provođenje postupka lustracije.

Već u januaru 1991. parlament, tada još uvijek Socijalističke federativne republike Čehoslovačke, usvojio je “Rezoluciju broj 4” kojom je nametnuta obaveza svim zastupnicima i zaposlenicima parlamenta, premijerima i ministrima da pristupe procesu provjere njihove moguće saradnje s tajnom policijom StB-om. Formirana je komisija koja je utvrđivala da li je narodni zastupnik ili državni službenik na bilo koji način, kada, gdje i kako bio povezan s aktivnostima, pripadnosti ili vođenjem StB-a. Ako bi se utvrdila njihova povezanost, takvom javnom funkcioneru je ostavljano 15 dana da podnese ostavku na funkciju uz prijetnju da će njegov identitet biti javno otkriven.

I prije formiranja famozne komisije, prvi premijer postkomunističke Čehoslovačke Petr Pithart je svojim odlukama izdejstvovao smjenu i ostavku ministra okoliša Bedricha Moldana, objavivši javno dokaze o njegovom radu za StB. Sve opozicione stranke prije prvih parlamentarnih izbora, tokom kampanje izvršile su provjeravanje svojih kandidata za izbore, ali će se dvije godine kasnije pokazati da su političke stranke “zabranile” objavljivanje informacija o internim provjerama ukupno 50% kandidata koji su se registrovali na prvim demokratskim izborima. Mediji su ovo nazvali “zaključane izborne liste”.

Spomenuta komisija je u martu 1991. objavila izvještaj na sjednici parlamenta uz prisustvo domaćih i stranih medija. Komisija je samo navela da postoji 27 javnih funkcionera kod kojih je utvrđen oblik saradnje i potčinjenosti StB-u, te su im ostavili ultimatum od 15 dana da podnesu ostavke. Međutim, niko nije podnio ostavke. Onda je Komisija javno objavila 10 imena zamjenika ministara, iako su dvojica od njih prije toga izdejstvovala sudsku zabranu otkrivanja njihovog identiteta u javnosti povodom ovog pitanja.

Uništavanje dosjea

Kako će biti utvrđeno državnom istragom 1992. i 1993, zadnji šefovi tajne čehoslovačke policije StB-a, u deset dana za vrijeme trajanja Baršunaste revolucije 1989, uspjeli su uništiti 90% svojih matičnih i operativnih dosjea. Uništeno je 1955 tajnih dosjea operativnih akcija (75%), 8632 dosjea aktivnih saradnika i operativnih veza (67%), 4701 dosije neaktivnih saradnika i operativnih veza (55%), 1192 dosjea tajnih agenata (plaćenika i agenata iz uvjerenja) u zemlji i inozemstvu (36%), 5179 dosjea bivših i tadašnjih uposlenika StB-a te njihovih ličnih saradničkih i operativnih veza (44%), 54 dosjea vezana za posebne lične i intimne grupne informacije o stanovništvu, vjerskim, intelektualnim, estradnim, umjetničkim, finansijskim neformalnim i interesnim grupama i lobijima (41%), te 1275 dosjea vezanih za tajne informacije o objektima u Čehoslovačkoj (37%).

Do donošenja prvog Zakona o lustraciji br: 451/1991 (mediji su ga prozvali “Veliki zakon o lustraciji”), otkaz iz državnih i javnih službi dobilo je oko 9000 oficira, agenata vojske, javne i tajne policije, zaposlenika u vladama (od državnog vrha do regionalnih i općinskih odbora), državnim medijima, preduzećima, sudovima i tužilaštvima. Javno obznanjivanje spiskova tajne policije, koji “slučajno nisu uništeni i koji su slučajno dospjeli u javnost”, izazvalo je potpuno suprotan efekat. Naime, Čehoslovačka je ulazila u stanje anarhije, te obezglavljivanja institucija koje su ostajale bez stručnih ljudi, ali i onih još važnijih: odanih novom demokratskom sistemu. Jer, ako se “krivica” uopšte nije utvrđivala, već su ljudi otpuštani samo na osnovu tvrdnji ili neprovjerenih dokumenata tajne policije, niko nikome nije mogao garantovati da bilo ko sutra neće biti prokazan kao komunistički agent, te otpušten, javno ponižen, bez mogućnosti pronalaska posla i očuvanja vlastite egzistencije.

Ako je ko trebao da zagovara provođenje lustracije u Čehoslovačkoj, onda je to trebao biti prvi demokratski predsjednik, dramski pisac i publicista Vaclav Havel. Komunistički režim je Havela proganjao prvo zbog roditelja, bio mu je zabranjen upis na bilo koji fakultet, četiri godine je proveo u zatvoru kao jedan od vođa Praškog proljeća 1968. godine. Prema StB-u aktivno je praćen, uznemiravan i zlostavljan sa svojom porodicom blizu četrdeset godina prije nego je kao političar i član Civilnog foruma počeo pregovarati s komunistima i postao deveti predsjednik Čehoslovačke. Drugi, od koga se očekivalo da će “gurati” potpunu lustraciju bio je vođa Praškog proljeća Aleksandar Dubček koji je izabran za predsjednika parlamenta.

Međutim, Havel i Dubček su javno ustali protiv utvrđivanja “kolektivne krivice” svih koji su bili dio državnih institucija u komunističkom periodu. Tako je Veliki zakon o lustraciji usvojen bez prisustva 70 parlamentarnih zastupnika, a odbili su ga potpisati i predsjednik Havel i predsjednik parlamenta Dubček. Na kraju ga je potpisao potpredsjednik parlamenta Rudolf Battek. No, Zakon je u svojoj suštini bio špekulantski; nisu se mogle ispitivati javne funkcije odnosno ljudi koji su izabrani demokratskim glasanjem. To znači oni koji su izabrani na prvim demokratskim izborima, od čega za 50% njih nisu objavljeni rezultati provjera o saradnji sa StB-om.

Predsjednik Havel je u svom govoru javno pozvao Čehe i Slovake da razmisle da li trebaju progon i represiju, nastaviti svojim progonom i represijom ili je treba zaustaviti za sva vremena?!

Zakoniti lov na ljude

Velikim zakonom o lustraciji Češke i Slovačke federativne republike, regulisani su dodatni uslovi za obnašanje javnih funkcija u državnim institucijama, koje su kandidati morali ispuniti, uz to da se ne nalaze na spisku tzv. kompromitirajućih položaja i aktivnosti u razdoblju od 25. 2. 1948. do 17. 11. 1989. godine. Razrada postupaka “lova na crvene” legalno je urađena dopunom Zakona o lustraciji broj 279/1992, nazvanim Malim zakonom o lustraciji. Samo dan nakon njegovog usvajanja u parlamentu 28. aprila 1992, osvanula je lista s imenima 262 novinara osumnjičena za saradnju sa StB-om. Dva mjeseca kasnije objavljen je novi i najveći spisak agenata i saradnika StB-a s čak 160 hiljada imena.

Ispitivanje javnog mnijenja iz jula 1992. pokazalo je da 54% anketiranih smatra da je lustracija neophodna za demokratski razvoj, dok je 80% anketiranih potvrdilo da se nada da će se razotkriti sva imena saradnika komunističkog režima.

No, kada su se 1. januara 1993. Češka i Slovačka odvojile u dvije nezavisne države (Vaclav Havel je postao predsjednik Češke, a Vladimir Mechiar predsjednik Slovačke), Slovaci nikada u javnom političkom životu nisu posezali za Zakonom o lustraciji, pa je u Slovačkoj prestao važiti polovicom 1996. godine. I u drugim državama, Litvaniji (zakon usvojen također 1991), Bugarskoj (1992), Mađarskoj (1994), Albaniji (1995), Poljskoj (1997), usvojeni zakon nije stigao dalje od razloga za međusobno političko sukobljavanje stranaka i pojedinaca, ali se u svojoj cijelosti nikada nije primjenjivao do kraja i na sve državljane. Ali Česi su mislili drugačije. Iako je važenje Velikog i Malog zakona o lustraciji u svojim završnim odredbama imao predviđen rok trajanja od pet godina od donošenja, češki Parlament je produžavao njegovo važenje sve do 2000, a zatim je donesena odluka da zakonski oblik lustracije važi neodređeno vrijeme.

Novotarija kod produženja trajanja zakona na neodređeno vrijeme (tačnije zauvijek), bila je u tome da se ne može odnositi na građane rođene od 1. decembra 1971. godine. Na produžavanje važenja zakona ponovno je u javnosti reagirao predsjednik Havel stavivši predsjednički veto na odluke o produžavanju i to dva puta. Međutim, prvi put veto je oboren na Senatu Parlamenta, a drugi put je Havelov veto oborio Ustavni sud Češke Republike.

“Svaka država, odnosno svi oni koji su bili prisiljeni u razdoblju od 40 godina da podnose kršenja temeljnih ljudskih prava i osnovnih sloboda od strane totalitarnog režima, ima pravo da ustoliči demokratsko vođstvo i primjenjuje zakonske mjere koje su namijenjene sprečavanju rizika subverzije ili mogućeg povratka u totalitarizam”, bio je jedan od odgovora Ustavnog suda na apelaciju predsjednika Havela.

 

VELIKI I MALI ZAKONI

Ovim zakonima, automatske otkaze i zabrane kandidovanja na javne funkcije imaju oni Česi i Slovaci koji su u doba komunističke vlasti bili na različitim funkcijama i to:

- sekretari Komunističke partije (u vojnim snagama);

- članovi Izvršnog odbora okružnih komiteta Partije;

- članovi KP Centralnog komiteta;

- sekretari Partije zaduženi za propagandu i moral;

- članovi odbora provjere nakon komunističkog prevrata u 1948. i 1968. godini;

- studenti koji su proveli više od tri mjeseca na političkoj, sigurnosnoj ili vojnoj obuci visokog obrazovanja u SSSR-u;

- vojni protuobavještaci, pripadnici Narodne milicije

- agenti, saradnici, doušnici, ideološki saradnici sigurnosnih službi, kandidat za tajnog saradnika ili tajni saradnik s povjerljivim identitetom, tužioci i sudije (saradnici StB) svi rukovodioci u državnoj banci, državnim medijima, novinskim agencijama, univerzitetskim upravnim odborima i upravnom odboru Akademije nauka i umjetnosti, nosioci stanarskog prava gdje su se sastajali agenti ili ih koristili za svoje operacije, likvidaciju ili mučenja ljudi;

- članovi Nacionalnog fronta Akcijskog odbora od 25. 2. 1948. ili nakon 21. 8. 1968. godine;

- svi studenti i predavači s komunističkog univerziteta Felix Edmundovic Dzerzinsky.

 

REZULTATI LUSTRACIJE U ČEŠKOJ

Postupak lustracije u Češkoj se provodio kao upravni, a ne krivični postupak. Iako se radilo o faktičkoj diskriminaciji osobe da obnaša javnu funkciju, svaki slučaj pojedinačno je mogao dobiti svoj sudski epilog, odnosno pretvoriti se u suđenje za krivična djela. Svako ko se želio kandidirati za javnu ili državnu službu podnosi zahtjev za izdavanje potvrde (certifikata) o lustraciji, Ministarstvu unutrašnjih poslova. Upravni organ potom potvrđuje ili ne potvrđuje da je osoba tokom komunističkog režima bila na neki način povezana s tajnim službama ili je obnašala partijske funkcije koje su je diskvalificirale. Poslije ovoga, Čeh koji se htio kandidirati za javnu ili državnu funkciju morao je u opštini kojoj pripada potpisati izjavu da ne pripada drugim grupama saradnika ili organa obuhvaćenih Zakonom o lustraciji. Oni koji su bili “pozitivni”, dakle, diskvalifikovani za javne funkcije, imali su rok od 15 dana da podnesu ostavku na sadašnju funkciju ako su je obnašali u tom trenutku i nisu se više mogli kandidirati za bilo koju drugu. Ako ne bi podnijeli ostavku, nadređeni ih je morao automatski premjestiti na niže funkcije koje nisu zakonom zabranjene. Ako pak takvih funkcija nije bilo, osobe bi dobijale otkaz.

Provođenje postupka lustracije bilo je u nadležnosti Ureda za dokumentaciju komunističkih zločina, kao posebne agencije pri MUP Češke Republike koja je za cilj imala istraživanje krivičnih djela iz razdoblja 1948–1989. godina. Zaključno s 31. 12. 2012. godine, rezultat postupka lustracije od 1991. pokazao je da je u prosjeku svega tri posto ljudi bilo pozitivno na Zakon o lustraciji, a da su dosjei i dokumenti iz komunističkog vremena uglavnom služili za diskreditovanje određenih osoba kako ne bi dosjele na veće javne funkcije pošto “nisu bile odane novom demokratskom sistemu”.

Zakon br. 451/1991 Sb

Zakon br. 279/1992 Sb

Godina

Ukupno

Pozitivno

Negativno

Ukupno

Pozitivno

Negativno

Suma

1991.

458.440

10.045

448.395

24.295

4.745

23.820

482.735

2006.

6.517

156

6.361

253

7

246

6.770

2007.

4538

202

4.336

3.565

63

3.502

8.103

2008.

4.113

133

3.980

1.027

16

1.011

8.103

2009.

3.573

98

3.475

465

10

455

4.038

2010.

4.245

69

4.176

238

2

236

4.483

2011.

3.203

51

3.152

157

1

156

3.360

2012.

2.869

56

2.813

87

1

86

295

Tabela: Broj osoba koje su provjeravanje po Zakonu o lustraciji – “pozitivni” izopćeni – “negativni” odobreni

NAPOMENA: PRENESENO IZ MARTOVSKOG BROJA MAGAZINA „PRIZMA“

Ne propustite