Kako islamska vlada nameće neznanje?!
Nedavno sam proveo nekoliko dana u Maleziji gdje sam promovisao malezijsko izdanje svoje knjige: "Islam bez ekstremizma: Muslimanski primjer slobode". Izdavač je progresivna muslimanska organizacija pod nazivom ''Islamski renesansni front'', koja je za mene organizovala predavanja u Kuala Lumpuru. Kao što bi i svaki autor, ja sam bio presretan kada sam saznao da je tim bio oduševljen mojom knjigom, kao i pozitivnim reakcijama čitatelja. Međutim, ipak sam bio zabrinut, mučilo me nešto što pretpostavljam muči i mnoge druge muslimanske autore, cenzura.
Postojala je mogućnost da ''Odjel za islamski razvoj'', sektor državne vlasti koji "je formiran kako bi zaštitili čistoću vjere", zabrani moju knjigu ako je shvate kao kršenje tradicionalne islamske doktrine.
Do sada malezijska vlada nije zabranila moju knjigu, ali ne bih se iznenadio kada bi se to desilo. Odjel je već zabranio više od hiljadu knjiga prevedenih na malajski jezik. Charles Darwinova knjiga "Porijeklo vrsta" je bila zabranjen jer je, prema ministrovim riječima "bila protiv islamskog učenja", pa čak i "ugrožavala javni sklad" - šta god to značilo. "Islam: Kratka povijest", prilično simpatično istraživanje autora bestselera Karena Armstronga, bila je zabranjen zato što je "nespojiva s mirom i društvenim skladom".
Malezija nije anomalija u islamskom svijetu. U Saudijskaoj Arabiji, koja je mnogo ekstremnija, Ministarstvo informacija može cenzurisati bilo koju knjigu, a vjerska policija može oduzeti knjige ako se otkrije nešto što oni smatraju prizvukom blasfemije. Čak je i Biblija, najprodavanija knjiga na svijetu, zabranjena u Saudijskoj Arabiji - bez obzira na to što je i Kur'an hvali. U Egiptu, pod željeznom šakom predsjednika Abdel Fattah al-Sisi, niz knjiga je moglo biti izbačeno iz prodaje. Prošli mjesec jedan romanopisac je osuđen na dvije godine zatvora zbog "kršenja javne skromnosti."
Naravno, ništa od ovoga nije novo. Nedostatak intelektualne slobode u samoprozvanim islamskim državama je dobila i kritike od mnogih, počevši od islamofobičnih konzervativaca pa do muslimanskih liberalista. Kao odgovor na ovo, vlasti koje cenzurišu knjige ili zabranjuju blogove obično samo slegnu ramenima. Smatraju da je sloboda govora zapadni izum koji oni ne moraju pratiti, a vlada u Maleziji drsko osuđuje "liberalizam" i "pokret za ljudska prava."
Cenzori smatraju da štiteći vjernike od opasnih ideja, rade veliku uslugu muslimanskom društvu. Međutim, jasno nam je da oni rade baš suprotno. Njihovo upravljanje pomaže samo slabljenju i intelektualnom siromašenju muslimana: Kada muslimanski umovi nisu izazvani "opasnim" idejama, oni ne mogu razviti sofisticiranost potrebnu za stvaranje vlastitih ideja.
Prvi put sam primjetio ovo ograničavanje prije dvije decenije, kada su prvi put objavljene knjige Richard Dawkinsa "The Selfish Gene" i "The Blind Watchmaker" u Turskoj. Knjige su predstavljale agresivno ateističko tumačenje evolucije. Kao vjerni musliman i mladi pisac, htio sam napisati pobijanja ove teorije. Ali, kada sam počeo raditi istraživanje, shvatio sam da su svi logični argumenti protiv dr. Dawkinsa i ostalih "novih ateista" napisani od strane zapadnih kršćana. Budući da su živjeli u otvorenim društvima gdje se religija može slobodno kritizirati, zapadni kršćani su razvili intelektualnu tradiciju apologetike. Međutim, u Saudijskoj Arabiji, Maleziji i drugim zemljama koje pate pod jarmom cenzure, muslimani se nisu pokušali suprotstaviti ateistima, vlada je jednostavno riješila taj problem zabranom ateističkih knjiga.
Ova ograničenost i zatvorenost nije inherentan dio islama. Prije hiljadu godina, muslimanska društva bila su otvorena i znatiželjna, a kršćanska Europa je bila uskogrudna i pod strahom od ''bogohuljenja". Aristotelove knjige su prevedena i čitane u Bagdadu i Córdobi, a zabranjene u Parizu i Rimu. Nije ni čudo da je muslimanski svijet tada bio dom prijelomnih otkrića u znanosti, medicini i matematici. U teologiji su također muslimanski mislioci poput Ibn Rushda, poznatijeg kao Averroesova, razvili sofisticirane argumente koji bi potaknuli kršćanske mislioce poput Tome Akvinskog - a sve to zahvaljujući muslimanskom angažmanu za grčku filozofiju.
Danas mnogi muslimani, uključujući i one koji cenzurišu knjige ili kažnjavaju "heretike", žale za tim "zlatnim periodom islama" i žale se na to što naša civilizacija više nije tako velika. Malo njih izgleda shvata da je veličina islama bila moguća samo zahvaljujući otvorenosti prema stranim kulturama i idejama. Muslimanski svijet i razvoj je počeo stagnirati, a zatim i opadti nakon 13. stoljeća, kozmopolitizam je zamijenjen s dogmatizmom koji nas izolira. U međuvremenu, Evropa je počela da cvjeta, a stanovnici počinju biti otvoreniji za nove ideje.
Muslimanski svijet je danas jako slab. Naše društvo je nerazvijeno na poljima znanosti, tehnologije, ekonomije i kulture, a ovo stanje možemo samo prevazići ako dopustimo više slobode. Naš napredak ovisi o tome da li će muslimani sebi postaviti pitanje: ''Da li je politika koja promoviše neznanje, doista tu kako bi se zaštitili muslimani i Islam - ili kako bi zaštitila moć onih koji vladaju?''
Mustafa Akyol (The New York Times)