Zapad i Rusija žive u različitim svjetovima i to dovodi do nerazumijevanja

Evroatlantska zajednica i Rusija žive u različitim svjetovima, što je sve očiglednije iz različitih zaključaka izvedenih iz situacija u svijetu.

To se ocjenjuje u tekstu objavljenom u časopisu Instituta za sigurnosne studije EU u kom se navode primjeri od Moldavije i rusko-gruzijskog rata do energetskih razmirica između ukrajinskog Naftogasa i ruskog Gasproma i razloga krize u Ukrajini.

Nerazumijevanje ide dotle da su visoki funkcioneri s obje strane čak dovodili u pitanje racionalnost svojih oponenata, navodi Endrju Monagan, viši istraživač Čatam hausa. 

"Dok se prije deset godina vodila debata da li je Rusija 'dio Evrope' uz pokušaje da se formira 'strateško partnerstvo' između EU i Rusije, sada se prije govori o Rusiji kao 'drugačijoj Evropi' odvojenoj od EU i u rivalskom odnosu prema njoj", ocjenjuje autor. 

Rusija se umnogome smatra dijelom "pojasa krize" oko Unije, neoimperijalističkom i čak militarističkom državom koja agresivno dovodi u pitanje posthladnoratovski sigurnosni poredak, iznosi se u tekstu, koji, kako se navodi, pokušava objasniti zašto rusko rukovodstvo postupa na način na koji postupa. 

Prevazilaženje jaza zahtijeva empatiju, i podrazumijeva da se Rusija vidi onakvom kakva je a ne kakvom bi Zapad želio da ona bude, kao i da se shvate brojne sumnje i teškoće s kojima je suočeno rusko rukovodstvo, ukazuje Monagan. 

Po njegovom mišljenju, Moskva radi po drugačijoj hronologiji i vidi pojas krize oko Rusije kao širu međunarodnu nestabilnost. Rusko rukovodstvo je također svjesno domaćih slabosti a "odgovor Moskve mora se otuda shvatiti kao hitne mjere koje su ravne stavljanju zemlje u ratnu pripravnost", smatra on. 

On ukazuje da se Rusija pojavila na zapadnoj političkoj mapi 2014. godine s pojavom krize u Ukrajini, ali da su u Moskvi vidjeli razloge za zabrinutost mnogo ranije, možda čak i od 1990-ih godina, iznosi se u tekstu. 

Taj narativni put međunarodne nestabilnosti u Rusiji, može se, kako dodaje, pratiti od vazdušne kampanje NATO-a na Kosovu 1999. godine, ratova u Afganistanu i Iraku i zatim vazdušne kampanje u Libiji 2011. godine i građanskih ratova u Libiji i Siriji. 

"Ako evroatlantska zajednica danas razmišlja o ruskoj agresiji, čak i ekspansionizmu u postukrajinskom smislu, Moskva međunarodnu nestabilnost vidi u dugoročnijem smislu i širem kontekstu svijeta poslije Arapskog proljeća", ocjenjuje Monagan. 

Moskva uočava mješavinu međunarodne nestabilnosti koja predstavlja kako neposrednu prijetnju po Rusiju i njene interese tako i dugoročno, mogućnost napada na Rusiju, iznosi se u tekstu. 

Ovo, kako se navodi, potenciraju četiri faktora. 

"Prvo, Moskva vidi pomjeranje u globalnoj ravnoteži moći s opadanjem zapadnog, posebno anglosaksonskog uticaja i jačanjem drugih centara moći koji se bore za uticaj i resurse. 

Drugo, Moskva vidi da je u toku trka u naoružanju u kojoj velike sile investiraju u modernizaciju oružanih sanga. Treće, tradicionalna strateška ravnoteža moći više ne funkcioniše i sporazumi o kontroli naoružanja se smatraju neefikasnim. 

Kao četvrto, Moskva sagledava destabilizujuću ulogu Zapada (naročito SAD-a ali i NATO-a i EU) u međunarodnim pitanjima na širi način i kao nešto što se direktnije tiče Rusije", iznosi Monagan. 

Rusija, kako dodaje, smatra da Zapad izaziva neravnotežu moći kroz širenje ekskluzivnih organizacija poput NATO-a i EU što je po Moskvi proces koji stvara podjele u evropskoj sigurnosti, pri čemu ne uspijeva riješiti stare probleme istovremeno dovodeći NATO bliže ruskim granicama. 

U Rusiji se takođe smatra da zapadne sile i SAD posebno dodatno pojačavaju nestabilnost, generišući promjenu režima u zemljama koje se opiru američkoj hegemoniji i snabdjevajući oružjem pobunjeničke grupe. 

To se odnosi na "revolucije u boji" posebno narandžastu revoluciju u Ukrajini, Arapsko proljeće, intervenciju NATO-a u Libiji i zapadnu podršku Siriji, iznosi se u tekstu. 

Zapadni posmatrači bi mogli sugerisati da Moskva previđa svoju ulogu u međunarondoj stabilnosti i tu postoje protivargumenti a jedan od njih je da "tenzije i sukobi oko Rusije od građanskog rata u Libiji i Siriji do sukoba u Jemenu, od Ukrajine do Afganistana formiraju koncentrične krugove oko granica Rusije i imaju potencijal da budu uveženi u zemlju (recimo povratkom stranih boraca iz Iraka i Sirije)", iznosi Monagan. 

On smatra da rusko rukovodstvo odgovara na tu kombinaciju okruženosti krizom i nedostatka spremnosti primenjujući vanredne mjere i zapravo idući ka mobilizaciji države, pri čemu se naglasak stavlja na vojna izdvajanja i ulaganja u vojnoindustrijski kompleks "čak i do mjere da postane lokomotiva ekonomije." 

Rusko rukovodstvo uz to obnavlja i strateško nuklerano odvraćanje kao i konvencionalne snage zemlje, dodaje Monagan po kome su ruske oružane snage tokom rata u Sirji pokazale znatno poboljšanu sposobnosti za konvencionalni rat.