Pobjegli iz ropstva: I nakon 20 godina, ova braća žive u stalnom strahu od nekažnjenih mučitelja
Braća Srboljub (36) i Novica Stanković (38) iz Kozjeg Dola kod Trgovišta 20 godina bili su robovi čuvajući ovce za koru hljeba iznad Kratova u Makedoniji.
Iako poslije bjekstva iz pakla u Makedoniji u slobodu bivši čobani više od deset godina žive novi život u preuređenim prostorijama škole u rodnom selu i nisu zaboravljeni od ljudi dobre volje iz Australije i Evrope, još strahuju od nekažnjenih mučitelja.
Boje se da će neko od nehumanih gazda doći i odvesti ih u Makedoniju.
Čuvajući ovce od 1984. do 2004. godine za dva obroka dnevno, seoske gazde su braću držale u pomoćnim objektima bez grijanja, mučili ih, ponižavali, batinali, surovo kažnjavali.
Gazde su najviše šibale i prebijale čobanina Srboljuba, koji je čuvajući ovce teško obolio od rijetkog hormonskog poremećaja i depresije. Stasom je nalik petnaestogodišnjem zakržljalom i neuhranjenom dječaku. Život nepismenog ovčara zaledio se i pretvorio u čemer i pakao kada je imao osam godina i kada je s bratom Novicom prepušten surovim vlasnicima stada u selima Oglavce i Rudince iznad Kratova.
Zla sudbina zadesila ih je poslije smrti oca Krstana, koji je umro 1984. Da bi preživjela, njihova majka Olga prešla je da živi u pogranično selo German kod Krive Palanke, na imanju izvjesnog Milorada. Na njegovo insistiranje, Olga se saglasila da Srbu prodaju jednom trgovcu u makedonskom selu Bajlove. Kao sedmogodišnjak, čuvao je ovce, spavao u pomoćnoj prostoriji.
- Najgore mi je bilo kod Stojana Mlohara Kratovskog. Loš čovjek. Kao zvijer. Gdje me sreo, tu me tukao. Udarao je štapom kao krvnik. Jednom me je uhvatio, držao za noge, otvorio kapak na bunaru i počeo da me spušta unutra. Bunar dubok. Visim. Glava nadole. Gledam u kamen i vodu, sve mi se vrti. Vrisnem, a on me izvadi, pretuče i odgurne - sjeća se Srba.
Srboljub i Novica, robovi iz Kozjeg Dola koji su gladovali, smrzavali se i bili prebijani, nisu nadničili za pare, već za hranu, koju bi zaobilazili i psi. Spavali su u štalama, šupama, na zemlji.
O njihovom mučenju saznalo se tek kada su braća uspjela da pobjegnu u Kozji Dol. Vlasti u bivšoj Jugoslaviji nisu imale sluha za stradanje, višegodišnje ropstvo i njihove neviđene muke.
O Srboljubu i Novici, koji nadniči po šumama u dolini Pčinje, brine lokalna samouprava u Trgovištu, ali najviše predsjednica vranjske humanitarne organizacije „Životna pomoć“ Ljubinka - Buba Milovanović, koja im obezbjeđuje hranu, odjeću, obuću i druge darove.
Žele da žive kao i drugi
S Novicom nismo razgovarali jer je još u cik zore bio u šumi, da zaradi crkavicu da bi braća preživjela. Srba je trajni invalid i ne može da radi.
- Teško mi je. Ništa nisam zgriješio. Bog mi je svjedok. Ama, život nas utepa. Želim da živimo kao i drugi ljudi. Da se radujemo. Da nas tuga ne utepa - nevoljno priča Srba.