Iz Hercegovine, s ljubavlju: „Zemlja nije raj, nego borba“

Zavala je selo u Hercegovini (FBiH), a tu je lociran i istoimeni i jedan od najstarijih pravoslavnih manastira u toj regiji. U selu živi četiri osobe, u manastiru četiri monaha – a najbliže veće mjesto je Ravno. Život teče, pun stradanja i ožiljaka, tipično balkanski. Ali i uz veselje i neobične ljude i događaje. Možda niste znali i da je pravoslavni svetac Vasilije Ostroški u Zavali išao u školu? Sada znate.

"Svi osvanu ujutru - neko živ, a neko mrtav", na rastanku mi je rekao 80-godišnji mještanin (ime poznato redakciji), jedan od četiri stanovnika Zavale, malog mjesta blizu Ravnog, a između Ljubinja i Trebinja.

Iskreno, ako govorimo o životu i „ovozemaljskim“ jadima, to je prva rečenica koja bi mi pala na pamet. Neko živ, a neko mrtav - a obojica ili obje osvanu ujutru. Nije li to filozofija, mudrost o kojoj su pisani tomovi knjiga, organizovane radionice i stručnjaci se svađali - a, eto, čovjek malo mlađi od jednog vijeka, rođen u hercegovačkom kršu iznad Popovog polja, u prosto-proširenoj rečenici objasni suštinu stvari.

Neko živ, a neko mrtav. Genijalno.

Gdje je Zavala?

Svitanje je personifikacija i metafora nečega što gaženi i ugnjetavani narodi u ovoj i zemljama regije čekaju već, pa dobro, oduvijek. Jedini zajednički imenilac svim ugroženima kroz istoriju - a pogotovo ako na bilo koji način ne pripadaju "ovima" ili "onima" velikima - jeste stradanje.

Stradanje je prva i jedina riječ kojom je moj put u Zavalu obojen. Što zbog atmosfere u kojoj sam boravio, što zbog komplikovane i ne baš "vesele" istorije Ravnog i okolnih mjesta. Kao što sam i rekao, u Zavali danas živi četvoro "civila", običnih ljudi i četiri monaha koji borave u manastiru Zavala. Prvi tragovi tog svetog mjesta datiraju u IV vijek, prvi pisani tragovi o manastirskoj crkvi su iz XIII vijeka, a manastir kao takav se spominje prvi put u XVI vijeku. Koga zanima istorija manastira, može posjetiti Wiki stranicu.

Magistralni put M6 Mostar – Trebinje iznad Popovog polja prolazi kroz teritoriju Republike Srpske. Odvajanje za Zavalu i obližnju pećinu Vjetrenica nalazi se par kilometara nakon Ljubinja, grada poznatog po farmama koka-nosilja. Čim skrenete sa magistralnog puta, (ponovo) ulazite u Federaciju Bosne i Hercegovine, u Hercegovačko-neretvanski kanton, u opštinu Ravno. Uski put preko Popovog polja i Trebišnjice, te uz brda hercegovačkog krša, sve do nekadašnje željezničke stanice vodi do spomenute Zavale. Ljudi koji su se vratili su Srbi, uglavnom tu dolaze vikendom ili tokom određenog perioda godine, a skoro niko – osim monaha – u selu ne živi tokom cijele godine. Ljubinje ili Trebinje zamijenili su zavalske adrese.

„Mi“ i „oni“ – naše zajedničko stradanje nasušno

„Ovdje je tokom rata prvo prošla jugoslovenska vojska, kad su išli prema primorju. Obližnje Ravno je zapaljeno, čak je i crkva stradala. Tuga je to. Ali onda je i hrvatska vojska kasnije prošla ovuda, pa je i manastir stradao, osim crkve, koja je, iako oštećena – opstala“, govori mi mještanin dok sjedimo u manastirskom konaku, odnosno „primaćoj sobi“ za putnike-namjernike. Iz razgovora monaha-igumana manastira i mještanina, saznajem da je struja skupa i da je benzin pojeftinio. Ne primijetim bilo kakvu nervozu ili neke „neriješene“ odnose – ne vidim bilo šta što bi poremetilo skoro pa vanzemaljski mir koji vlada u Zavali i u manastiru. „Eto vidiš, ja kad idem kroz Ravno, nema Hrvata kojeg ne pozdravim i koji mene ne pozdravi, ako se znamo“, mještanin odgovara na moje pitanje o suživotu i odnosima. „A vidi, tamo gdje većinu vremena provodim – u Trebinju – tamo moš' ić' vazdan ulicom i da se niko ne pozdravi, pa i najrođeniji! E to ti je tako, nikakve to veze nema ko je šta, nego ko je kakav“, uzbuđeno govori ovaj vitalni starac, kojem se na očima i u govoru vidi bogato životno iskustvo. Doduše „bogato“ na Balkanu znači sito i rešeto, iskustvo kroz ratove i stradanja.

Vojislav Šešelj, javnosti poznati političar i predsjednik Srpske radikalne stranke rodom je iz obližnjeg zaseoka. Kažu da je njegov djed, koji se takođe zvao Vojislav, od manastira dobio malo imanje kako bi ga obrađivao – jer je bio siromašan. No, bio je i vrijedan, pa je uspio odgojiti i djecu, a unuk, dakle Vojislav, rođen je u Sarajevu. O njegovoj karijeri ste, vjerujem upoznati, te ne treba ići u te i takve detalje. No, Vojislav nije jedini po kojem bi ovo mjesto moglo biti poznato – tu je u školu išao i pravoslavni svetac Vasilije Ostroški. Danas se na mjestu nekadašnje škole, unutar manastira, nalazi konak za putnike-namjernike. Nažalost, tokom Drugog Svjetskog Rata, ustaše su iz ovog sela odvele preko 30 ljudi koje su potom žive pobacali u jamu Ržani do. Ipak, u Zavali i tom kraju u partizanima su zajedno bili - i Hrvati i Srbi.

Sa igumanom nisam vodio „svjetovni dijalog“. Više sam želio saznati od lokalaca ko je i kakav ovaj neobični čovjek živih očiju i zanimljivih životnih predstava, o kojima ću nešto kasnije govoriti. Mještani su složni u tome da je monah ovo mjesto digao iz pepela; obnovio je glavnu zgradu manastira, crkvu, dio ikonostasa, kamenom popločao dvorište manastira, obnovio konak i zasadio plantaže i plantaže vinove loze. Od 1998. godine, od kada je tu, vrijedno radi i gradi i mom oku, koje prvi put ulazi u manastir Zavala i njegova zdanja, sve izgleda uredno, čisto, lijepo i zgodno. Pitanje je samo koliko je neko žuljeva zaradio radeći vrijedno 17 godina, a kako bi se, nakon povratka, ljudi imali gdje okupiti.

Miran je i zadovoljan, po onome što vidim, a čim ga hvale lokalni stanovnici i rado dolaze na „partiju“ razgovora – očito je i pošten i plemenit. Baviti se ljudskim dušama u današnje vrijeme nezahvalno je; ljudima je teško vratiti vjeru u poštenje, jednakost, pravdu i sve te pojmove koji, danas, zvuče romantično i kao da su ostali živjeti tamo negdje u XVIII vijeku.

Zemlja nije raj, nego borba

„Znadeš, život na Zemlji nije raj, nego borba “, rekao mi je iguman, uz neizostavan osmijeh. Pomislio sam kako je ovo drugi čovjek u par sati koji je nešto za šta doktorima nauka, profesorima, članovima okruglog stola i akademicima trebaju knjige, sati i dani objašnjavanja, rekao u prosto-proširenoj rečenici; kada kaže borba, misli na borbu „dobra“ (velikodušnost, milosrđe, oprost, ljubav...), protiv „zla“ (ljubomora, ugnjetavanje, zavist, mržnja...). Nije li, u toj rečenici, žilavi iguman oštrog pogleda i iskrenog osmijeha rekao dosta o tome šta zapravo i diskriminacija, nepravda, ili nejednakost znače? Znače vječitu, nikad prestajuću i istrajnu borbu za dobro, ogledano i u pravu drugog i drugačijeg da čini što hoće, sve dok ne remeti mir prvoga do sebe – ali i obavezu da u toj borbi bude fer, pošten, strpljiv i širokogrud.

Mir Zavale, malog mjesta poznatog po manastiru i predivnom pogledu na Popovo polje, još me uvijek ne napušta. Miran sam jer sam našao još jedno mjesto u ovoj zemlji u kojem ljudi vjeruju da je borba moguća i da je, štaviše, naša obaveza.

„Tko će, ako neću ja“, pitao se junak u pjesmi Darka Rundeka „Highlander“, dok se dvoumio da li će uzeti to napušteno crno dijete i odnijeti ga na svoje imanje u Škotskoj.

Tko će, ako neću ja?