Više od 250 maloljetnih migranata potražilo privremenu pomoć u centru u Nišu: Dolaze djeca sa teškim ratnim traumama

Više od 250 djece migranata bez pratnje odraslih prošlo je od 2011. godine kroz Centar za smještaj maloljetnih stranaca u Nišu. Rukovodilac Centra za smeštaj maloljetnih stranaca Sanja Z. Živković je kazala da „postoje različite situacije zbog kojih djeca ovdje dolaze sama“ i da je najčešći razlog gubitak roditelja u ratu.

„Nerijetko su djeca koja dolaze ona koja su izgubila roditelje u svojim zemljama zahvaćenim ratom. Bilo je djece koja su posmatrala smrt roditelja i cjelokupune familije, a jedno dijete iz Sirije je čak sakupljalo dijelove tijela svoje majke i rođaka. Nekada se roditelji odvoje od djece zato što ona lakše prođu kao maloljetna, a onda oni kasnije dođu. Uglavnom, jako je bitno da se utvrdi da li dijete ima pratnju roditelja ili ne“, rekla je Živković u razgovoru za Anadolu Agency.

Prema njenim riječima, dječaci se najčešće odlučuju da krenu na ovakav put dok je mnogo manji broj djevojčica zbog težine puta i neizvijesnosti.

„Najčešće nam dolaze deca iz Avganistana, ali i iz Sirije, Pakistana, Iraka, Nigerije itd, obično iz ratom pogođenih područja. Prošle godine bilo je 54 maloljetnih stranaca. Ovdje se zadržavaju od sedam do najviše mjesec dana. Po pravilniku o prijemu i otpustu maloljetnih stranaca, predviđeno je nekih 90 dana do rješavanja konačnog statusa, ali se oni zadržavaju od sedam do mjesec dana zato što je Srbija zemlja tranzita, prosto niko od njih ne ostaje ovdje, oni uvijek traže vezu da se prebace dalje, najčešće za Mađarsku. Još nikada niko nije zatražio da ostane u Srbiji“, kazala je Živković.

Objasnila da djeca koja dolaze u Centar su djeca koja su preplašena, sa visokim stepenom traume i različitim postraumatskim poremećajima i kod kojih je prisutna velika anksioznost, ali da ona nisu agresivna i žele da sarađuju.

„Zahvalni su na svemu, od sredstava za higijenu, preko hrane, do svega onoga što činimo za njih. Ono što je veliki problem jeste jezička barijera, zato što djeca dolaze iz različitih govornih područija. Kada govore engleski lako je uspostaviti kontakt sa njima, a u suprotnom, mi smo dužni da im obezbijedimo prevodioca. Mi imamo listu prevodilaca sa kojima radimo, međutim, imali smo skoro slučaj iz Sirije gdje je dijete govorilo lokalnim dijalektom arapskog jezika za koji ne postoji prevodilac, tako da smo se snalazili kako smo znali. Upotrebljavali smo kartice sa slikama da objasnimo da meso nije od svinje nego od kokoške, koristimo pantomimu, gestikulaciju itd.", priča Živković.

Ona je kazala da djeca u Centar dolaze u pratnji policijskih službenika i nekoga iz centra za socijalni rad koji je nadležen.

„Kada policijski službenici pronađu lice koje je najčešće krijumčareno, ukoliko utvrde da je maloljetno, zovu dežurnu službu centra za socijalni rad koji je mjesno nadležan i istog trenutka se određuje privremeni staratelj tom djetetu. Oni nakon toga dolaze kod nas gdje neko od naših službenika preuzima privremeno starateljstvo. U najvećem broju slučejeva djeca se odlučuju da traže međunarodnu zaštitu, odnosno azil zato što su uglavnom poučena da to traže“, rekla je Živković.

Kako je objasnila, maloljetnici imaju drugačiji tretman u odnosu na punoljetna lica, jer se tretitaju kao osobe sa posebnim potrebama, i u našem domaćem zakonodavstvu, a i u međunarodnim regulativama.

„Kao privremeni staratelji mi se obraćamo odjeljenju granične policije gdje se izadaje potvrda o izvršenoj namjeri za traženje azila u Republici Srbiji. Sa tom potvrdom mi lice smiještamo u jedan od centara za azil koji postoji u Srbiji, a najčešće je to u Krnjači, u Bogovađi i banji Koviljači. U Srbiji postoje još dva centra za azil, u Sjenici i Tutinu, ali sa njima nismo imali sradnju iz prostog razloga što su daleko i teško je izvesti putovanje do tamo i nazad za jedan dan“, kazala je Živković.

Ona je ocijenila da u Srbiji postoje jake predrasude prema migrantima i da građani obično reaguju nepoverljivo i negativno iako se nijedan incident nije desio za sve ovo vrijeme koliko prolaze kroz Srbiju.

„Ja sam doživljavala da mi neko kaže 'pitanje je šta bi tebi uradili da si u Siriji, a ti njih ovde vodiš po gradu'. Doživljavala sam neprijatnosti na kasi, u prodavnici kada krenem sa njima u kupovinu, ljudi se evidentno sklanjaju od mene kada ih vide“, kaže Živković.

Za pet godina, koliko radi ovaj posao, čula je, kako tvrdi, i doživjela mnogo tragičnih priča ovih ljudi, od kojih i dan-danas nekad ne može da zaspi.

Jedna od priča koja joj je izazvala najveću emociju jeste iz oktobra prošle godine o Abaru, maloljetniku iz Iraka, čija je supruga zbog bolesti prebačena iz Preševa u Klinički centar Niš.

„Abarova supruga je bila dijabetičar, u jako teškom stanju, a ja sam njemu bila privremeni staratelj. Ona je 12 dana ležala na klinici za endokrinologiju i ja sam svakodnevno sa Abarom odlazila kod nje u posjetu. Abar nije govorio engleski već smo angažovali prevodioca preko UNHCR-a i telefonom s njim razgovarali. Svaki dan smo se raspitivali o njenom zdravlju a ona je 12. dana preminula. Na njegovom posljednjem oproštaju on je tražio da se tijelo njegove supruge vrati u Irak i da se tamo sahrani. Nakon toga ja sam ga odvela u Centar za migrante u Krnjači, a najupečatljivija slika je bila kada sam mu preko prevodioca poželjela sve najbolje, a on nije znao kako da mi zahvali, pa mi je poljubio ruku“, priča Živković.

U očekivanju velikog priliva migranata u narednih 10 godina iz zemalja sa afričkog kontinenta, u Nišu i Preševu je organizovana obuka volontera u sklopu projekta „Bezbijedno detinjstvo ne poznaje granice - u susret deci migrantima“, u saradnji sa nevladinom organizacijom Domovik iz Beograda. Projekat ima za cilj da se volonteri upoznaju sa problemom mješovitog migracijskog toka i sa problemom koja se tiču maloljetnih stranaca bez pratnje, kao i sa načinima postupanja i upućivanja u dalju proceduru.

Centar je osnovan 2011. godine, odlukom Vlade Srbije o mreži ustanova socijalne zaštite i funkiconiše, kao radna jedinica u okviru Zavoda za vaspitanje djece i omladine. Smeštajni kapacitet je deset mijesta, a funkcija centra je smeštaj, prihvat i upućivanje u dalju proceduru maloljetnih stranaca od 10 do 18 godina koji dolaze bez pratnje starijeg lica.