Fahrina lekcija Bošnjacima i ostalima

Nekoć je nama, mlađahanim građanskim novinarima Farudin Radončić predstavljan kao utjelovljenje svekolikog zemaljskog i gotovo metafizičkog zla: laž, manipulacija, beskrupuloznost, vlastohleplje bez granica, spremnost na najbrutalnije obračunaanje sa svakim političkom protivnikom, blaćenje i najgnusnije klevetanje časnih građanskih novinarskih i aktivističkih perjanica, njihovo imenovanje takvim epitetima kao što su “klozetska krpa”, “fašista”, “silovatelj”, “učesnik u velikosrpskim orgijama” i tome slično. 
A onda su se časne građanske novinarske i aktivističke perjanice, stavivši se u službu raznih kontroverznih “umjetnika”, međusobno stale nazivati još stravičnijim imenima, a Radončić je osnovao stranku i medij u svom posjedu pretvorio u pogon vlastite, a ne kao do tada, političke promocije ljudi kojima se priklanjao, a doba zgražavanja i svođenja svih društvenih problema na problematizaciju jedne ličnosti je završeno. “Korištenjem nepristojnih i uvredljivih termina, kvalifikacija neprimjerenih čak i jeziku ulice, novinari Dnevnog avaza i Expressa su pogazili sva profesionalna pravila, kao i općeprihvaćene standarde pristojnosti i uljudnosti u javnoj komunikaciji.”, arlaukala su tako nekoć ista ona novinarska udruženja koja Radončićevo hapšenje odjednom izjednačavaju sa napadom na štampu, iako ono s tim nema nikakve veze.

I tada su svi do te mjere završili u sličnom govnastom kompostu oportunizma, da im Radončića više nije padalo na pamet prozivati na isti način. Je li bio u vezi sa mafijom? Nedokazano, ali vrlo vjerovatno s obzirom na sda-ovsku strukturu iz koje je ponikao, a koja je i zasnovana na mmafijaškim i polumafijaškm strukturama. Uostalom, zar je moguće biti političar, a ne biti na ovaj ili onaj način uvezan sa mafijom, bez obzira bila to Keljmendijeva družina ili određeni konzorcij kojem mlađahani građanski političari i ngo mafijaši nude energetske potencijale vlaste zemlje za cijenu gnjilog kupusa na pijaci? 

Je li Radončić na najgnusniji način blatio protivnike? Taman koliko su i oni njega ismijavajući ga zbog niskog rasta, ili, građansko-šovinistički da je u Sarajevo došao sa “jednom najlon kesom”. Da se razumijemo, nije ovo nikava apologija Radončićevom liku i djelu, tako karakterističnom za tranzicijski proces tonjenja u prethodno iskenjana staljinistička govna, već samo napomena da je vlasnik Avaza nabijen na stup srama zapravo sam naličje svojih zgroženih kritičara. Bilo sda-ovskih, bilo građanskih. Sve one ličnosti godine koje je Fahro najprije slavio, a potom častio prostaklucima i niskum udarcima (p)ostadoše nalik Fahri. Ili je on odvijek, sa manje licemjerja radio isto što i svi?

Ako išta pozitivno po BiH izađe iz trenutnog glumljenja nezavisnog pravosuđa i sasvim iskrenog ponašanja predstavnika izvršne vlasti (u stilu, da, istalirali smo svoje ljude u pravosuđe i oni nas slušaju, u čemu je problem?), onda će to biti konačni izljev poganih sadržaja čira zvanog bošnjačka politika u javnost. 
Već smo svjedočili sceni u kojoj se “mentor mužahedina”, “Cacin komandant”, “Ćelin ubica”, “vođa bošnjačke mafije”, “ubica, barem 15 naših komandanata” (sve epiteti kojima je Avaz častio Izetbegovića), sms porukom “velikim Bogom” kune onom koji je nazivan “najboljim Miloševićevim đakom”, “agentom KOS-a”, “organizatorom državnog udara, odgovornim za paljevine državnih institucija”, da nije imao ništa sa njegovim hapšenjem. Odnosno svođenjem pravosuđa na lakrdiju: “Nisam Fahro, bog i vera, nisam ja, već braca Pera…” 

I to je taj duo kredibilnih političara čiji bi savez trebao garantovati državnu stbilnost? A zašto i ne bi? Kada je politika bila nešto drugo do laži, podmetanja, zabadanja noža u leđa i principjelne neprincipjelnosti? Srpski književnik i pjesnik Miloš Crnjanski je jednom ispjevao sljedeće stihove: “Slavi, i oklopnicima, nek umukne poj. Despotica svetih nek nestane draž. Gladan i krvav je narod moj. A sjajna prošlost je laž.” I sjajna sadašnjost velikih vođa, slavnih komandanata, “kredibilnih političara” i njihovih još “kredibilnijih” građanskih kritičara u podređenoj koloniji je laž. A od laži žive svi. Jedni da bi vladali, a drugi da ne bi poludjeli. To je lekcija koju je Radončić jako dobro shvatio. Pa makar postao žrtva vlastite filozofije.