Izbjeglička kriza: Balkan je sjajan

Ovo je bio moj-naš najduži put otkad smo prvi put – prije tri mjeseca – uopšte krenuli volontirati; zapravo, ovo je vjerovatno bio i najduži put u „jednom komadu“ koji sam ikada prešao na točkovima, vozeći – 3022 km u pet dana. Ruta: Sarajevo – Skopje – Đevđelija – Eidomeni  – Solun – Eidomeni – Skopje – Tabanovce – Miratovac – Preševo – Niš – Dimitrovgrad – Beograd – Šid – Slavonski Brod – Zagreb – Sarajevo. Ako se dobro sjećam.

Razlog?

Dvojak: izviđanje terena i volontiranje, ali i „eskort“ delegaciji iz Evropskog parlamenta, odnosno Udruženoj ljevici , grupi parlamentaraca koji dolaze iz lijevih - ne centralno-lijevih, nego baš lijevih – stranaka. Njihov je zadatak bio monitoring i uvid u stanje na terenu, koliko je to moguće u nekoliko dana. Iako se pomalo ježim od „monitoringa“ i sličnih akcija, ovaj put sam odlučio biti sa evropskim parlamentarcima, zbog toga što će to i nama omogućiti ulazak u izbjegličke kampove i razgovor sa, inače teško dostupnim, odgovornim osobama. Čisto da vidimo šta vlasti imaju reći.

I moram reći da sva ona mjesta koja smo obilazili proteklih mjeseci, da svi problemi koji su zaista bili ogromni, danas izgledaju puno bolje, organizovanije i humanije, odnosno koliko-toliko prilagođeno onima zbog kojih i postoje.

U Makedoniji ne primaju vlastiti novac!?

Naše putovanje se, doduše, desilo prije nego što se Makedonci odlučili staviti žičanu ogradu na granicu sa Grčkom, dakle između Đevđelije i Eidomenija, a od tada se desilo mnogo ružnih stvari (štrajkovi glađu, suzavac, zašivanje usta itd.) Eidomeni je tranzitni kamp, mali i sa osnovnim potrepštinama (hrana, voda, odjeća, doktori, prevodioci). No, Đevđelija je nešto veći centar, sa više šatora i infrastrukture, a gdje izbjeglice ulaze u voz, koji ih vodi do granice sa Srbijom, što je do četiri sata putovanja. Karta košta 25 Eura. U kampu – inače, zabranjeno je fotografisati unutar kampa – nailazimo na umorne grupe ljudi, koje čekaju vozove i nastavak svog dugog puta; nekoliko ih sjedi relativno blizu ograde i kapije, koja vodi ka vagonima. Nemaju novca za kartu. Prebrojimo ih, idemo na kasu (kontejner makedonskih željeznica) i dajemo makedonske denare. Gospođa na „šalteru“ kaže da ne primaju taj novac. Pitamo policiju i gospođu da li smo u Makedoniji ili EU, na šta, kao odgovor, dobijamo mrke poglede gromada u maskirnim uniformama i tipične „Mice-ubice“ sa šaltera. Vadimo Eure, osmjeh se vraća na lice, ljudi ustaju i pokreću se, nevjerica, suze i riječi zahvale. Idu dalje, to je najbitnije.

„Naši“ Evropljani su zblanuti; sve je ovo poprilično novo iskustvo za njih. Većina ih je prvi put na Balkanu, nenaviknuti na šarene kuće, loše puteve i „domaćinski“ odnos policije i javnih službenika. Prevodim im, često ih opominjući da neke stvari ne smiju raditi i da više nisu u svom okruženju, da je ovo Balkan, da su pravila jednostavo drugačija.
Neki su naučili, neki nisu.

Dok su (nestašni) parlamentarci, nakon Đevđelije, proveli svoj dan u Eidomeniju, vozim Tima (Clancyja) u Solun, na aerodrom. Nastavlja dalje ka Lezbosu, grčkom ostrvu na koje dolaze izbjeglice u čamcima. O tome se posebna priča može napisati, jer je Timovo svjedočanstvo potresno i otrežnjujuće – kaže da čamci iz Turske pristižu non-stop, da su scene „groblja čamaca“ apokaliptične, ali sa radošću govori i da grupa volontera na navedenom grčkom ostrvu radi ogroman i nevjerovatan posao. O Lezbosu nekom drugom prilikom, vratimo se „našem“ dijelu Balkana.

Kroz Preševo je prošlo više od pola miliona ljudi

Nakon Eidomenija i Đevđelije, te noći provedene u Skopju, idemo u Tabanovce, makedonsko seoce na granici sa Srbijom. Kamp se širi, poprima konkretnije obrise, vlasti u Makedoniji su svjesne šta ih čeka u narednim mjesecima i godinama. Pokazuju nam puteljak kojim izbjeglice, nakon što izađu iz voza, idu ka Srbiji. Zapravo cijela situacija sa prelaskom granica je pomalo šizofrena – ako bi, recimo, neko ko čita ovaj tekst pokušao legalno preći granicu na tom mjestu, granična policija bi vas uhapsila - jer ste na nelegalnom prelazu. Legalni prelazi za „legalne“ ljude, nelegalni prelazi za „nelegalne“.

Od Đevđelije do Miratovca u Srbiji, ljudi moraju hodati 20-ak minuta; u Srbiji ih dočeka mini-tranzitni kamp i patrola Vojske Srbije sa sve oklopnim vozilom i punom ratnom opremom. Razlog nisu izbjeglice, nego tromeđa Kosova (sa ili bez zvjezdice), Makedonije i Srbije. No, vojska je osigurala i cisternu sa pitkom vodom za izbjeglice, a u tom mini-kampu su prisutni i IOM (Međunarodna organizacija za migracije), volonteri i policija. Iz kampa put vodi prema Preševu, kroz nekada aktivnu njivu i obližnje selo po kojem je kamp i dobio ime. U selu domaćin, lokalni Albanac, koji je prizemlje svoje kuće ustupio volonterima, koji dijele vodu i hranu izbjeglicama koje prolaze. Kaže da je razočaran odnosom vlasti prema njemu, ali i prema izbjeglicama. Svojim je sredstvima napravio put kroz njivu; obećali su mu, kaže, platiti i još asfaltirati taj put, ali to se (u vrijeme kada smo bili) nije dogodilo.
Preševo je milion puta organizovanije.

To je moj prvi utisak, nakon obilska dijela grada u kojem se nalazi one-stop centar Komesarijata za izbjeglice Republike Srbije, te samog kampa. Norvežani su dali milion i po Eura da se u prizemlju bivše Fabrike duvana Preševo napravi koliko-toliko pristojan smještaj, sa toaletima, tuševima, TV-om na arapskom i urduu, te ostalim neophodnim sadržajima za kraći boravak ljudi. Kad spomenuh Norvežane, ne mogu ne primijetiti da su ti ljudi toliko novca uložili u Balkan – posbno u BiH – da im jedino mogu zaželjeti još jedno stoljeće mira. Spomenuti smještaj bi već trebao biti u funkciji, jer su radovi na izgradnji bili u punom zamahu tokom naše posjete. Plan je, takođe, da se odmah pored napravi i željezničko stajalište, kako bi vozovi iz Makedonije mogli direktno tu dolaziti. Odmah pored je i BUS-stanica, te bi ova vrsta organizacije umnogome pomogla umornim ljudima, koji moraju hodati oko sat i po vremena od Miratovca do Preševa.

Nakon što stignu u kamp, izbjeglice se registruju; to je možda i najteži dio njihovog boravka u ovom gradu na jugu Srbije. Zamorno je, čeka se u redovima, ali, ako ništa, tu su volonteri i lokalne vladine službe koje dijele hranu, vodu, odjeću i ostale potrepštine. Postoji i mali UNICEF-ov šator sa sadržajima za djecu. Sam kamp je pod nadzorom policije, mirno je i „po PS-u“. Ako niste znali, Republika Srbija svim izbjeglicama izdaje potvrdu o namjeri traženja azila u Srbiji, kako bi ti ljudi bili legalno u zemlji. Imaju 72 sata da traže azil, ili napuste teritoriju Srbije – što je u 99,9 posto slučajeva pravilo. Naš domaćin, koordinator kampa, je ljubazan i vidi se da mu je stalo do tih ljudi. I sam ima porodicu u Nišu, odvojeni su privremeno, zbog njegove radne obaveze u Preševu. Mislim da razumije tu silnu rijeku ljudi koja ide, nadaju se, u bolji život. Sa smješkom mi govori da je kroz Preševo, u tri mjeseca, prošlo oko 470.000 ljudi. Pola miliona. Sarajevo cijelo. Svi registrovani, nahranjeni i obučeni. Možete samo zamisliti napore i logističku noćnu moru za sve koji rade u tom kampu u Srbiji. Pa, Minhen je proglasio crveni alarm i prestao primati izbjeglice nakon što je njihov broj počeo dosezati sedam hiljada dnevno. A kroz Preševo, siromašno i odsječeno od svijeta, prođe između osam i 12 hiljada dnevno. Sve je jasno.

Izbjeglice iz Preševa autobusima idu prema Šidu, udaljenom oko 500 kilometara sjeverozapadno. Mi idemo u Niš, da prespavamo, jer naredni dan putujemo prema Dimitrovgradu, koji se nalazi na granici Srbije i Bugarske. U Šid ćemo nakon Dimitrovgrada i Beograda.

Užasi Bugarske

U Dimitrovgradu je smješten manji one-stop centar MUP-a Republike Srbije. Za razliku od ostalih kampova, ovaj je pod direktnom upravom MUP-a, jer je granica blizu. Kamp je solidno uređen, disciplina je na nivou, barem sudeći prema onome što smo vidjeli. Iako postoje navodi o tome da, u noćnim smjenama, policajci uzimaju po 10 EUR za ranije spomenutu potvrdu od izbjeglica, upravnik kampa to demantuje – ali se i ograđuje: kaže da, dok je on tu, malverzacija nema. Kaže takođe da često obilazi kamp i između 2 i 4 ujutru, ali da, dosad, nije primijetio poteškoće. Istina, među policijom, kao i među ljudima, svega ima, te sve navode treba uzimati sa rezervom. Mislim da ti pojedinačni slučajevi, sve i da se dešavaju, ne mogu baciti ljagu na sve ono što se u Srbiji, ali i Hrvatskoj radi za izbjeglice.

U Dimitrovgrad mahom dolaze Afganistanci. Svi do jednog, složno i širom otvorenih očiju – što od straha što od uzbuđenja – govore o torturama koje su prošli u Bugarskoj. Ta zemlja, članica EU, dosad uopšte nije kometarisala navode o zlostavljanju izbjeglica, koji uključuju: mlaćenje, krađu novca i mobitela, puštanje policijskih pasa da grizu ljude, psihičko zlostavljanje itd. Ni riječi od njihove vlade, a čak je i Oxfam, poznata međunarodna nevladina organizacija objavila izvještaj o navedenom, koji je dostupan na njihovom web-sajtu www.oxfam.org.

Nama je grupa od 15-ak Afganistanaca ispričala kako su bugarski policajci puštali pse da ih grizu, udarali im šamare i otimali mobitele. Čak su i lovci iz Bugarske, uz amin policije, učestvovali u doslovnom lovu na ljude, koje bi potom predavali policiji. Naravno, nisu pucali na izbjeglice, ali su ih tretirali upravo kao divljač. Sa druge strane, policija Srbije nije mogla ništa da nam kaže o navedenom, jer niko zvanično nije prijavio niti jedan jedini slučaj MUP-u RS. Što, opet, nije ni čudo, s obzirom da je svima cilj Zapad, a ne borba sa birokratijom Srbije i Bugarske.

I Bugarskoj ću se vratiti, idemo u Beograd i Šid.

Srpski i hrvatski policajci zajedno, u Srbiji, kontrolišu izbjeglice

U Beogradu možete sresti grupice od pet-šest ljudi, koje se odluče izaći iz busa u tom gradu, da bi se sastali sa, u putu izgubljenim, članovima porodice - ili da bi, eventualno, vozom nastavili svoje putovanje ka odredištu. U Krnjači, dijelu Beograda poput, recimo, Hadžića u Sarajevu, postoji centar za azilante; ali, kao što sam rekao, rijetki se odlučuju ostati u Srbiji. Beograd napuštamo rano ujutru, da bi išli u Šid, a potom i u najveći balkanski izbjeglički kamp – Slavonski Brod.

Šid je pogranično i malo mjesto na sjeverozapadu Srbije; fabrika ulja i mesa i rodna kuća Save Šumanovića, poznatog slikara. To je sve. Na lokalnu željezničku stanicu dolazi kompozicija od nekoliko vagona sa oznakama „HŽ“ – Hrvatske željeznice. Ne vjerujem svojim očima: policajci MUP-a Republike Hrvatske, usred Srbije, u Šidu, pregledaju izbjeglicama - koje se iskrcavaju iz autobusa pristiglih iz Preševa - ranije navedene (ћириличнe) potvrde, kako bi ih pustili u voz koji dalje ide ka Slavonskom Brodu. Policajci MUP-a RS stoje sa svojim kolegama i smješkaju se. Naši evropski parlamentarci vide da mi nešto nije jasno. I nije – pitao sam lokalnog komandanta MUP-a RS kako je moguće da dojučerašnji „neprijatelji“ danas stoje zajedno, smješkaju se i pomažu jedni drugima? Kaže da se „poznaju 25 godina i da je to sasvim normalno“. Zbunjen sam, znam da je Vukovar blizu, da je u toj regiji baš bilo ozbiljnog rata. I eto – došli drugi problemi i izbrisali one stare. Nevjerovatno.
Iz Šida putujemo ka Slavonskom brodu.

Taj kamp je „mašina“. Izgrađen evropskim novcem i uz pomoć Hrvatske vojske, pruža, ako se tako može reći, najveći komfor od svega što smo dosad vidjeli. Tuševi, ogromne i zagrijane spavaone, posebne prostorije za majke sa djecom i bolesne, prava mala bolnica, masa volontera i lokalnih državnih službi, ogromna skladišta sa svim osnovnim potrepštinama i – možda i najbitnije – ne mora se hodati. Voz iz Šida direktno ulazi u kamp, odakle takođe direktno vozi prema granici sa Slovenijom. Kroz kamp nas vodi pomoćnica ministra unutrašnjih poslova RH (ime neću navoditi zbog te sjajne gospođe, kako ne bih slučajno napravio problem). Sve je „pod konac“. Međutim, kao i njene kolege iz Makedonije i Srbije, žali se na nelogičan omjer između broja ljudi koji tuda prođu i realne finansijske pomoći EU. Govori nam da je EU dala taman toliko novca da se kamp napravi, ali ko će hraniti sve te ljude? Ko će policajcima plaćati prekovremeno, ko će uopšte i na koji način brinuti o svima u kampu? Naravno, Hrvatska, kao i Srbija i, dijelom, Makedonija, to rade sjajno, ali svi su složni u tome da se EU ponaša krajnje čudno, ako govorimo o novcu. Pogotovo nakon što smo imali priliku vidjeti i „famozni“ dogovor EU-Turska, kojim bi Turci dobili tri milijarde Eura, ukoliko ograniče priliv izbjeglica u Evropu. Hrvati su za kamp dobili 16 miliona, kao i Srbija i Makedonija zajedno. No, to je već druga priča.
Vratimo se Bugarskoj, za kraj. Čovjek se često pita zašto nešto radi; to je, po meni, normalno. Ali, lično, ovaj put mi je bio puno manje „hands-on“, jer smo manje volontirali, a više razgovarali i vršili nekakav monitoring.

No, isplatilo se – grupa parlamentaraca Ujedinjene ljevice, koju sam vodio kroz Balkan i služio im kao prevodilac, pred Evropskim parlamentom pokrenula je pitanje odgovornosti Bugarske za navode o stravičnim zločinima pripadnika državnih organa.

Nadam se da će svako dobiti ono što mu sljeduje, pa kako je ko sijao neka i žanje.

Tekst je preuzet iz mjesečnika Prizma.