Kako je nastala Nobelova nagrada: Od 'trgovca smrti' do najvećeg priznanja u svijetu

Od Marie Curie, koja ne samo da je bila prva žena dobitnica Nobelove nagrade, već i prva osoba koja je dobila nagradu za dvije različite kategorije, Aung San Suu Kyi, jedine osobe koja je dobila nagradu dok je bila u kućnom pritvoru, pa sve do Alberta Einsteina i Ive Andrića, Nobelova nagrada svake godine slavi iznimna postignuća univerzalnih genijalaca i briljantnih pojedinaca. Pored samih dobitnika nagrade, jednako je facinantna i sama priča o nastanku iste.

Ugledna Nobelova nagrada, koja danas slavi iznimna ljudska postignuća, ima prilično mračno porijeklo koje prati velika zabuna novinara, slomljeno srce i sredstvo za uništenje – dinamit.

Kako je rođena Nobelova nagrada

Alfred Nobel

Kada je skromni Šveđanin po imenu Ludwig Nobel umro 1888. godine, francuski novinari su ga pomiješali s njegovim mlađim bratom Alfredom – čuvenim švedskim poduzetnikom i izumiteljem koji je stekao veliko bogatstvo nakon što je izumio Dinamit. U smrtovnicama koje su bile objavljene u pariškim novinama je pisalo: Trgovac Smrti je mrtav!

Prilikom zabune novinara, Alfred Nobel je imao rijetku nesreću da svjedoči o svojoj ostavštini i da čita vlastite smrtovnice. Dok su novinari mislili da je mrtav i nastavili blatiti njegovo ime, još uvijek živo, Alfredovo srce se jako brzo slomilo, zbog čega je i odlučio promijeniti svoju životnu priču prije nego što bude prekasno.

Neko vrijeme je razmišljao o tome šta bi mogao učiniti, a 27. novembra 1895. godine je krenuo u ralizaciju svoje ideje. Otišao je u švedsko-norveški klub u Parizu, sjeo za pisaći stol i napisao oporuku.

Na četiri stranice je napisao spisak stvari koje će ostaviti svojim rođacima i osoblju (pošto nije imao djece). U oporuci je zatražio da se ostatak njegovog imanja uloži u fond, “kamate koje će se svake godine distribuirati u obliku nagrada onima koji su tokom prethodne godine zaslužni za najveću korist za čovječanstvo.”

Napisao je i da se kamate trebaju podijeliti na pet jednakih dijelova i da se svaki dio dadne osobi koja je odgovorna za najvažnije otkriće u četiri kategorije i, konačno, “jedan dio za osobu koja će uraditi najviše ili najbolje za bratstvo među narodima, za ukidanje ili smanjenje broja vojske i za održavanje i promicanje mira”- Nobelovu nagradu za mir.

Originalni primjer Nobelove oporuke u kojoj piše da se 94% njegovih ukupnih sredstava treba koristiti za uspostavljanje Nobelove nagrade.

“Moja je izrazita želja da se prilikom dodjele nagrade ne obraća pažnja na nacionalnost kandidata, nego samo na to da je osoba dostojna da primi nagradu, bila ona iz Skandinavije ili ne", napisao je Nobel.

Nobelova oporuka, koja se sada čuva u sefu Nobelove zaklade u Stockholmu i koja nikada nije izložena, bila je skoro pa spontana. Kada je završio sa pisanjem Nobel je zamolio četiri slučajna gospodina koja su se zadesila u klubu da budu svjedoci dokumenta. Kad je sljedeće godine umro, njegovom 25-godišnjem pomoćniku Ragnaru Sohlmanu je povjereno izvršavanje Nobelove želje.

Mladi Sohlman je jako ozbiljno shvatio ovaj zadatak, pa je narednih dana jurio Parizom u kočiji prikupljajući novac, papirologiju i dionice iz banaka. Spakovao je sve u kutije i otpremio ih u Švedsku, gdje je polako počeo da prodaje dionice, kako se kompanija ne bi ugasila.

Nobelova ideja nije odmah naišla na odobrenje

Uprkos tome što je plemenita i korisna za cijelo čovječanstvo, Nobelova posljednja želja je isprva naišla na veliki otpor.

Njegovi rođaci, koji nisu bili svjesni njegovog plana, su bili u šoku. Švedska kraljevska porodica ga je osudila zato što nije bio patriota i zato što nagrađuje ljude svih nacionalnosti a ne samo Šveđane. Njegovo osoblje je bilo ogorčeno ogromnim administrativnim i organizacijskim troškovima takve operacije. No, njegova ideja je naišla i na mnoga odobrenja.

U Grčkoj se 1896. godine održavala Olimpijada, a tu je vladala opća želja da se stvori svjetska porodica i da se oda priznanje ljudima koji su pomagali cijelom čovječanstvu. Dok je naporno radio na nobelovoj ostavštini, Ragnar je vremenom sticao sve veću i veću podršku.

Pet godina nakon što je Nobelova oporuka prvi put pročitana, prve Nobelove nagrade su dodijeljene u Švedskoj i Norveškoj (1901. godine). Stoljeće kasnije, u Stockholmu je otvoren i muzej.