Kako bi se Hemingwayev junak nosio s problemom Sirije i tiraninom Assadom?!
Velika ratna novela Ernesta Hemingwaya, ''Kome zvono zvoni'' (1940.), pretvorena u hit istog naziva koji je dobio Oskara 1943., sadrži jednu od američkih najslavnijih kreacija s Robertom Jordanom u ulozi glavnog protagoniste.
Upravo zahvaljujući Jordanu smo naučili šta znači biti američki heroj, od autora kojeg su mnogi zapravo i smatrali kao autentičnog američkog heroja. Dakle, Hemingway je svjesno predstavio Jordanove vrline kao Amerikanca koji je hrabar, odvažan, suosjećajan i koji stoički žrtvuje svoj život u borbi protiv nepravde. I upravo zbog toga je insistirao da ga glumi Gary Cooper, koji je izgradio karijeru glumeči klasične američke heroje.
U priči, Jordan dolazi u Španiju da ubije Francove fašiste i raznese njegove mostove, nešto što bi mi danas preveli kao "teroristički napad". Priča ne traje duže od nekoliko dana, ali sadrži nekoliko nivoa velike važnosti u čijem centru je ljubavna priča između Jordana i male španske djevojke zvane Maria. Za Hemingwaya, Maria utjelovljuje zemlju Španije i nadu za budućnost - njene oči sjaje kada gleda Jordana, kosa joj je zlatna i Jordan uvijek prolazi prstima kroz nju iako su je fašisti ošišali nakon što su je silovali, i iako su njene mlade grudi, opisane kao "mala brda" Jordanova ljubav koja simbolizuje ljubav Amerikanca prema zemlji i njenoj svrsi. Baš kao što je želio Coopera za glavnu mušku ulogu, Hemingway je upoznao i pozvao Ingrid Bergman sveježeg izgleda da glumi Mariju.
Hemingway je svjesno osmislio Jordana kao utjelovljenje centralnog koncepta u Zapadnom društvu koje se bori za ideju iz naslova, ''Kome zvono zvoni,'' rečenicu iz poeme John Donna, engleskog pjesnika.
Odgovor je da zvono zvoni "za tebe". Pjesma uključuje još jednu dobro poznatu izreku: "Nijedan čovjek nije otok". Hemingway raspravlja o tome da smo svi, bez obzira na vjeru i boju, povezani kao dio veće ljudske civilizacije s univerzalnim vrijednostima koje moraju biti zaštićene čak i ako to uključuje nasilje. Fiktivni Jordan nije samo Amerikanac koji je uvučen u bitku između republikanaca i fašista generala Franca i njegovihsaveznika u Njemačkoj i Italiji; za tri hiljade Amerikanaca se ispostavilo da volontiraju u borbi protiv tiranina u Španiji u kasnim 1930-im.
Šta bi Robert Jordan danas uradio protiv tiranina Sirije, predsjednika Assada? Ne puno. Postoji razlika u političkom i kulturološkom kontekstu u ove dvije situacije. Da je Jordan uradio ono što mu je došlo da uradi kada je otišao u Španiju, bio bi prozvan teroristom. Volonterima iz Amerike je izričito zabranjeno da se nakon napuštanja USA pridruže borbi u Siriji protiv Assada. Ako ipak odu, kao što su neki i uradili, ili samo pokušaju, prozvani bi teroristima i dalo bi ih se uhapsiti, riskirajući progonom i gubljenjem državljanstva. Dakle Assad, podržan od strane stranih sila, iskasapivši 300 000 civila i izbacivši oko 11 miliona ljudi da traže sklonište u stranim zemljama, prolazi nekažnjeno.
Razmak ta dva događaja iz historije izaziva Hemingwayevu ideju Amerike, šampiona demokratije, ljudskih prava, te pravde. Uistinu, ironija američkih kandidata za predsjednika koji bi nazvali sirijske žrtve indijanskim Marijama, bježeći od pokolja pred bijesnim psima, i to negirajući im utočište, čak i siročadima. Hemingway bi bio rastužen jer je Amerika odustala od svoje uloge, shvativši implikacije, očaj u dubini gubitka.
The Huffington Post (Akbar Ahmed)