Moj David Bowie, živ zauvijek...

Novinarka britanskog Guardiana Suzanne Moore napisala je vrlo emotivan članak o preminulom Davidu Bowieju.

Muzička legenda preminula je u 69. godini nakon 18-mjesečne borbe s rakom. 

Njenu ispovijest prenosimo u cijelosti.

Bowie je bio ličan, za mene i milione drugih. Dok smo pokušavali da pronađemo sebe, on nam je pokazao nebrojene mogućnosti. Niko nam to ne može oduzeti.

Moj David Bowie nije mrtav. Niti ikada može biti. Ono što mi je on dao je zauvijek moje jer me je formirao. To mi je potpuno jasno, ne trebaju mi nikakve tužaljke političara ni TV lica s njihovim zamagljenim sjećanjima na njegove ''hitove.'' Ne trebaju mi rangiranja o tome da li je bio tamo gore s Dylanom ili Lennonom jer jednostavno znam da je to glupo pitanje. Jednostavno znam. Bio je moja zvijezda vodilja: u godinama kada sam pokušavala da pronađem sebe, pokazao mi je nebrojene mogućnosti. Proširio se u nove prostore, metaforički i fizički. Taj se čovjek znao kretati.

Ove mogućnosti nikada ne završavaju iako je on znao da hoće. Otišao je ''just like that bluebird''kako pjeva u svojem zadnjem singlu Lazarus.Znao je stvari koje mi nismo , kao što je cijeli svoj život. On odlazi s Blackstarom, što je za mene zastrašujuće, iako ne znam zašto. Šta drugo sada mogu uraditi osim slušati i plakati?

Ili pronađite svoga vlastitog Bowiea. Imaćete ga negdje. Ta prva predstava Ziggyja. Taj trenutak kada stavite boju za hranu na svoju kosu. Ta noć kada je požuda sasvim pomiješana s drugom vrstom čežnje. Čežnjom da budemo u nekom od svijetova o kojima nam je on pričao.

Iz malog grada i onoga što su moji profeosri zvali ''razorenim domom'' Bowie bi nas vodio. Mogli smo odustati od toga da pokušavamo biti normalni sada kada smo se povjerili njemu. Pjevao je o svemiru i drogama i svjetovima iznad nas. Mogao je biti tako nježan (Letter to Hermione) i šepiriti se kao grubijan. Bio je u nečemu tako mističnom, što smo mi prepoznali ali nismo mogli dokučiti, dok smo bivali prezauzeti dotjerivanjem, plesanjem i željom.

Ali sve vrijeme je prenosio tajno znanje. Naučila sam o Burroughsu, Kempu, Crowleyu, Berlinu, Sakamotou, Roegu i mnogim drugim preko njega. Imala sam svog prvog pristojnog momka zbog njega- momci radničke klase su počeli nositi eyeliner i lak za nokte jer je i on nosio, što ih je učinilo blago interesantnim.

To je bilo vrijeme kada su naslovi tabloida vrištali ''gender bender''ikako nikada prije nisam ni čula za riječ gender (spol). Moja majka i djed su uništili Top of the Pops uzvikujući ''Da li je ovo muško ili žensko?'' kada se on pojavio. Kako su mogli biti tako glupi? Kako nisu shvatili? Nisam promijenila svoje mišljenje o tome od tada, zapravo.

Zato što smo mi znali šta je. Nikada nije bilo sumnje. Dekonstruirao je slavu prije nego je iko zaista uhvatio u koštac s konceptom. On je razmišljao, ne samo plesao. Povlačeći nas kroz žanrove na dijeti kokaina i mlijeka. Izgledao je poput vanzemaljca. Ali funk čovjek, funk, bio je tako stvaran.

Kada sam u ranim 80-tim u New Yourku u podrumu nekog mračnog kluba sjela pokraj njega, izgledao je poput čovjeka. Pretvarala sam se da ne znam ko je on jer sam bila preneražena time što je uopšte čovjek. Istu sam stvar uradila nekoliko godina poslije na zabavi. Tu je bio, besprijekorno utjelovljen, sve o čemu sam ikada sanjala, ali je i dalje pripadao mojoj mašti. Nisam željela stvarnu konverzaciju s njim jer sam je uvijek imala. U ljudskoj formi je bio šarmantan, ali je moja ljubav bila čista.

Prošle sedmice sam opsesivno svirala Hunky Doryjer me je neko na internetu iznervirao rangirajući najbolje pjesme. I pogrešno su to uradili. To me je razjarilo jer mi je stalo.

Nikada nisam prerasla Bowia. Nikada nije bio prošlost. Uvijek sadašnjost. A Blackstar?Ovaj najuzvišeniji od svih engleskih umjetnika žudi za ''evergreenima'' čak i na kraju. I dalje dislociran. I dalje utjelovljen u muzici.

“Lay me place and bake me pie I’m starving for me gravy
Leave my shoes, and door unlocked I might just slip away.”

Otišao je.

Ta vrata. On ih je otključao. Za mene, za tebe. Za nas. Dao nam je sve. Dao nam je ideje, ideje iznad našeg položaja. Sve ideje i jednu posebnu. O životu. Zvjezdanu ideju da možemobiti što god zaista jesmo. Dopustio nam je da budemo više od onoga što smo mislili da je moguće. Ne postoji ništa veće. Ništa.