Bivši pacijent Jankomira: Bio sam na istom odjeljenju kao i Periš, to je bila tortura

Nakon smrti 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Jankomiru, Indexu se javio čitalac koji je 2022. bio na istom odjeljenju. Zbog sumnje na teško ubistvo Periša četvorici medicinskih tehničara određen je istražni pritvor.

Čitalac, koji je želio ostati anoniman, ali je njegov identitet poznat redakciji Index-a, u razgovoru kaže da je i ranije želio javno ispričati šta je doživio, ali da se pitao šta može učiniti sam protiv velikog sistema.

"Nije mi išlo na ruku ni to što sam bio pacijent. Ali sad kad se dogodilo ovo s ovim dečkom, treba neke stvari istjerati na vidjelo", rekao je.

U Jankomir se javio 13. januara 2022, tokom teške depresivne epizode. Tog jutra je odvezao tadašnju djevojku na posao, a zatim otišao roditeljima. Majka mu je, kad je vidjela kako izgleda, rekla da treba potražiti pomoć, priča nam. Kaže da mu je i samom bilo jasno da više ne može funkcionisati.

Ponovo je sjeo u automobil i odvezao se u bolnicu, na hitni prijem. Tamo je rekao da ne želi da se ubije, ali da više ne može živjeti "kao ljuštura onoga što je bio".

"Počeo sam se tresti od straha"

Nakon prijema poslali su ga na odjeljenje 11. Dočekao ga je tehničar koji mu je, kako kaže, ljubazno rekao da će s njim razgovarati ljekarka.

"Tada sam osjetio olakšanje. Prvi put u nekoliko mjeseci mislio sam da će biti bolje, da mi neko može pomoći."

Nakon što je u hodniku čekao oko pola sata, iz sobe je, kaže, izašla ljekarka (čije ime ne možemo objaviti iz pravnih razloga) i počela ga vrijeđati.

"Rekla mi je: 'Šta ti tu imaš raditi, pi+da ti materina, hoćeš vidjeti ko su pravi šizofreničari ovdje?'"

"Počeo sam se tresti od straha, nije mi bilo jasno šta se događa, kao da sam u filmu", rekao je.

Tvrdi da se ljekarka potom okrenula prema tehničaru i rekla: "Vidi kako je paranoičan, sada će se liječiti kako ja kažem."

Čitalac kaže da mu je ljekarka rekla kako će mu "sprašiti injekciju Leponexa". Odgovorio joj je da to ne želi i da samo želi razgovarati.

"Dali su mi oralni Leponex. To je antipsihotik, ne znam zašto su mi ga dali. Sarađivao sam jer me bilo strah da će me vezati", rekao je.

Nakon toga je, kaže, bio omamljen do večeri.

Navodi da je Leponex antipsihotik koji se primjenjuje uglavnom za liječenje šizofrenije otporne na druge lijekove te kod određenih psihotičnih poremećaja povezanih s Parkinsonovom bolešću, a može izazvati omamljenost i sedaciju.

"Taj osjećaj bespomoćnosti, to je nezamislivo"

Tehničar ga je nakon što je uzeo lijek, tvrdi, primio pod ruku i nasilno odveo u sobu. Sjeća se samo dijelova puta od sobe do trpezarije, udaljene oko 25 metara.

"Sjećam se da sam se srušio ispred trpezarije, a sljedećeg jutra probudio sam se u sobi."

Prva tri dana, kaže, niko iz osoblja nije razgovarao s njim. Davali su mu različite lijekove, a uveče su mu, tvrdi, davali risperidon u rastvoru koji bi mu špricali u usta kako bi provjerili da nije ispljunuo lijek. Nije bio u stanju ustati iz kreveta.

"To je tortura, taj osjećaj bespomoćnosti. To je nezamislivo."

Četvrtog ili petog dana, tokom vizite, bio je u suzama i molio osoblje da razgovara s njim jer mu je, kako kaže, od dolaska bilo deset puta gore. Uz ljekarku su u viziti bili medicinska sestra i tadašnji direktor bolnice.

Čitalac tvrdi da nije dobio razgovor, nego da mu je ljekarka rekla: "Vidi ga šta plače nad svojom sudbinom."

Nakon što je sedam dana molio osoblje da nešto preduzme jer mu je sve gore, odlučili su mu dati injekciju Risperdal Conste, kaže.

Tvrdi da su mislili kako laže i ne uzima terapiju, iako ga je tehničar svaki put provjeravao. Kad je odbio injekciju, kaže, zaprijetili su mu da će ga vezati i dati mu je na silu. Na kraju ju je prihvatio.

Navodi da je Risperdal Consta dugodjelujuća injekcija risperidona, te da se koristi za održavanje liječenja šizofrenije kod pacijenata koji već uzimaju oralne antipsihotike.

"Jedina osoba koja me saslušala bila je psihološkinja"

Kaže da je svakodnevno plakao na hodniku pored prostorije za odmor ljekara i tehničara, dok su oni prolazili pored njega.

"Jedina osoba koja me na tom odjeljenju saslušala bila je psihološkinja. Da nje nije bilo, ne znam šta bi se dogodilo. Gurala je doktore da nešto naprave", kaže.

Nakon 35 dana na odjeljenju psihološkinja je, prema njegovim riječima, uspjela da izdejstvuje da ga premjeste. Ljekar na tom odjeljenju tada mu je rekao da je dobio pogrešnu dijagnozu.

"Ne znam šta je tačno mislio. Od početka do kraja imao sam dijagnozu generalizovanog anksioznog poremećaja i depresiju", rekao je.

Na odjeljenju IX, za afektivne poremećaje, proveo je još pet mjeseci. Nakon dva mjeseca tamo razgovarao je s Majdom Grah, koja je tada vodila odjeljenje, a danas je direktorica Klinike.

"Na moje iskustvo rekla mi je: 'I ljekari znaju nekad pogriješiti'", ispričao je.

Na to je odjeljenje, kaže, došao traumatizovan i nije mogao razgovarati s ljekarima.

"To je bila borba za goli život. Mislio sam da mi više niko ne može pomoći."

Kaže i da je komunikacija s tehničarima često bila neugodna. Kao primjer navodi sastanke pacijenata i tehničara koji su se održavali jednom sedmično.

Tvrdi da je jedan tehničar na njima redovno govorio kako su svi pacijenti nesposobni za rad i život, neradnici i da ništa ne vrijede.

"U zoološkom vrtu bi se bolje obraćali nego oni prema nama", rekao je.

"Počeo sam biti bolje tek kad sam našao novog ljekara"

U bolnici je proveo ukupno više od pola godine. Kad je izašao, procjenjuje da je bio možda 20 odsto bolje.

Kaže da je počeo da se oporavlja tek 2024, nakon što je pronašao novog ljekara koji ga je postepeno skinuo s dotadašnje kombinacije lijekova i propisao mu novu terapiju. U međuvremenu je, kaže, ostao bez veze i nekih prijatelja.

Naglašava da nije protivnik psihijatrije ni antipsihotika. Kaže da vjeruje kako lijekovi pomažu i da su temelj oporavka od težih stanja, ali smatra da ljekari treba da razmotre različite metode liječenja, a ne da sve pacijente tretiraju jednako.

"Draže bi mi bilo završiti u logoru nego se ponovo vratiti tamo", rekao je.

(Index)