Šokantna pojava u okeanima sada se vidi iz svemira

Goleme nakupine plastike u okeanima možda ostavljaju trag vidljiv iz svemira
Svake godine više od 11 miliona tona plastike završi u okeanima, procjena je Programa Ujedinjenih nacija za okoliš (UNEP). Velik dio tog otpada ne ostaje na mjestu na kojem je dospio u more, već ga morske struje prenose na velike udaljenosti. Na pojedinim područjima okeana postupno se nakuplja u goleme plutajuće nakupine poznate kao Garbage Patches.

One nastaju u velikim sistemima kružnih morskih struja, poznatim kao okeanski vrtlozi. Pokreću ih vjetrovi i Zemljina rotacija, a zbog njihovog kretanja plutajući otpad postupno se skuplja u središnjim dijelovima vrtloga. Ondje se zadržava i gomila, ponekad godinama. Postoji pet takvih velikih područja: u sjevernom i južnom Tihom okeanu, sjevernom i južnom Atlantiku te Indijskom okeanu.

Iako se često zamišljaju kao golemi otoci smeća, Garbage Patches zapravo nisu nakupine po kojima se može hodati niti su uvijek vidljive s površine mora. Riječ je o velikim područjima u kojima je koncentracija otpada znatno veća nego u okolnim vodama. Velik dio otpada čine sitni komadići plastike i mikroplastika, često toliko mali da ih nije moguće vidjeti golim okom. Uz njih se ondje nalaze i veći predmeti, poput odbačenih ribarskih mreža, plastične ambalaže i drugih predmeta koje su ljudi bacili, a koji su završili u moru.

Najveća i najpoznatija takva nakupina je Great Pacific Garbage Patch, smještena u sjevernom Tihom okeanu između Havaja i Kalifornije. Procjenjuje se da zauzima oko 1,6 miliona kvadratnih kilometara, što je približno tri puta više od površine Francuske. U njoj se nalazi oko 79.000 tona plastike. Posebno zabrinjava to što velik dio otpada čine sitne čestice koje je vrlo teško ukloniti iz mora, ali i odbačena ribarska oprema koja predstavlja opasnost za morske životinje.

Međutim, ta golema nakupina otpada možda ostavlja i neobičan trag koji se može vidjeti iz svemira. Područje Tihog okeana između Havaja i Kalifornije posljednjih dvadesetak godina postupno mijenja boju. Voda postaje sve intenzivnije plava i zelena, a naučnici smatraju da bi jedan od razloga moglo biti povećanje količine mikroplastike.

Na to upućuje istraživanje naučnika sa Univerziteta u Bergenu u Norveškoj, objavljeno u časopisu Communications Earth & Environment. Istraživači su analizirali satelitske snimke iz perioda od 2002. do 2022. godine i primijetili da se na području Great Pacific Garbage Patcha pojačavaju plave i zelene nijanse u poređenju s okolnim morem. Zaključili su da bi uzrok tome mogla biti ogromna količina plastike.

Šta je zapravo mikroplastika i koliko je opasna?

O čemu zavisi boja okeana?

Boja okeana nije slučajna. Ona zavisi od onoga što se nalazi u vodi, od mikroskopskih organizama poput fitoplanktona do različitih čestica i otpada. Naučnici su dosad znali da plastika utječe na morski okoliš, ali nije bilo dovoljno istraživanja o tome može li promijeniti i način na koji more reflektuje svjetlost.

Kako bi to ispitali, istraživači su usitnjavali plastični otpad i proučavali kako njegove sitne čestice reaguju na svjetlost. Zatim su napravili računarske simulacije i pokušali utvrditi može li se promjena boje objasniti prirodnim faktorima, naprimjer povećanjem količine ili promjenom vrste fitoplanktona. Međutim, kada su u modele uključili plastiku, znatno se povećala vjerovatnoća pojave plavozelene nijanse kakva je zabilježena na satelitskim snimcima.

„Uspjeli smo utvrditi specifičan spektar svjetlosti, odnosno boju koju mikroplastika ima tendenciju stvarati“, rekao je Shea Cheatham, jedan od autora istraživanja i doktorand na Univerzitetu u Bergenu.

Ipak, naučnici upozoravaju da još nisu dokazali kako je plastika jedini uzrok promjene boje mora. Da bi potvrdili svoje zaključke, morat će otići na samo područje i direktno izmjeriti količinu mikroplastike u vodi. To je zahtjevan i skup poduhvat, ali rezultati bi mogli biti veoma važni. Ako se pretpostavka potvrdi, satelitski snimci mogli bi pomoći u otkrivanju i praćenju mikroplastike na drugim područjima okeana.

Koliko je problem velik, pokazuje i činjenica da naučnici još uvijek ne znaju gdje završava velik dio plastike koja dospijeva u more. Procjenjuje se da u okeane svake godine dospije oko 11 miliona tona plastike, a neki navode da bi ta količina mogla iznositi i do 13 miliona tona. Ipak, na površini mora pronađeno je samo oko 250.000 tona. Taj nesrazmjer naziva se „paradoksom nestale plastike“. Jedno od mogućih objašnjenja jeste da se veći komadi plastike pod utjecajem Sunca, valova i drugih faktora s vremenom raspadaju na sve sitnije čestice koje je teško pronaći i izmjeriti.

Mikroplastika pritom predstavlja ozbiljnu prijetnju morskim životinjama. One je mogu zamijeniti za hranu i progutati, čime plastika ulazi u hranidbeni lanac. Pronađena je i u morskim plodovima koje ljudi konzumiraju. Osim toga, može prenositi štetne zagađujuće materije, a naučnici upozoravaju i na njen mogući utjecaj na sposobnost okeana da prenosi i pohranjuje ugljik.

Praćenje plastike pomoću satelita i dronova posljednjih je godina znatno napredovalo, ali mikroplastiku je i dalje veoma teško otkriti. Njene čestice toliko su sitne da ih je teško razlikovati od prirodnih čestica i fitoplanktona. Upravo zato bi mogućnost prepoznavanja promjena u boji mora mogla predstavljati važan korak u istraživanju zagađenja.