Izraelska analitičarka: Gledajući Srbe kako žaluju za Mladićem, vidjela sam jezivu budućnost Izraela

Reakcije u Srbiji i entitetu Republika Srpska nakon smrti osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića izazvale su brojne reakcije, a izraelska politička analitičarka Dalija Šejndlin (Dahlia Scheindlin) u listu „Haaretz“ povukla je paralelu između odnosa dijela srbijanskog društva prema Mladiću i aktuelnog stanja u Izraelu zbog rata u Gazi.

Šejndlin podsjeća da je Mladić bio komandant Vojske Republike Srpske te da je pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju 2017. godine osuđen za genocid i druge ratne zločine počinjene nad Bošnjacima.

Njegovo ime i lik, navodi ona, ostaju povezani s najtežim zločinima počinjenim tokom rata u Bosni i Hercegovini. 

Ipak, reakcije nakon njegove smrti pokazale su da dio srbijanskog društva Mladića i dalje doživljava kao heroja. 

- Kako Srbi mogu ostati bez pokajanja? Zar trideset godina nakon završetka rata ne odbacuju izgladnjivanje Bošnjaka iza bodljikave žice, masovna silovanja i kosti u zemlji Srebrenice - pita se Šejndlin.

Navodi da je iz Tel Aviva, posmatrajući prizore iz Srbije nakon Mladićeve smrti, umjesto iznenađenja osjetila „jezivu bliskost“.

„Duh budućnosti samog Izraela“
Autorica povlači direktnu paralelu s ratom u Gazi i izraelskim društvom. 

- Svijet se pitao kako Izrael može prihvatiti ono što radi u Gazi već tri godine. Odgovor Srbije djelovao je poput gledanja u duha budućnosti samog Izraela - piše Šejndlin.

Potom postavlja pitanje kako bi izraelsko društvo moglo gledati na aktuelne političke i vojne lidere za nekoliko decenija.

- Da li je istina, pitala sam budućnost? Hoće li Izraelci za trideset godina svečano blagosiljati Benjamina Netanjahua kao heroja odbrane? Šta je s Joavom Galantom, ministrom odbrane tokom prve godine rata u Gazi, čovjekom koji je zagovarao kolektivnu i hermetičku opsadu i vodio nemilosrdan rat koji je odnio najmanje onoliko civilskih života koliko i više od 41.000 poginulih u Bosni? A to su samo dvojica Izraelaca koji se suočavaju s optužnicama Međunarodnog krivičnog suda.

Šejndlin u analizi navodi da smrt ratnog zločinca sama po sebi ne znači kraj posljedica njegovih zločina niti automatski donosi iscjeljenje društvu.

Suljagić: Moj život ide dalje
U tekstu prenosi i riječi Emira Suljagića, direktora Memorijalnog centra Srebrenica i preživjelog genocida.

Suljagić je nakon Mladićeve smrti na društvenoj mreži X napisao:

- Ne znam šta bih rekao niti želim komentarisati gnusobu koja je umrla u pritvorskoj jedinici UN-a u Ševeningenu. Umjesto toga, pomogao sam kćerkama da naprave 'nakit'... Čitali priče pred spavanje. Obje sam uspavao. Moj život ide dalje. Moja djeca neće odrastati u istim sjenama u kojima sam ja odrastao.

Autorica prenosi i riječi kosovskog intelektualca Vetona Suroija, koji se prisjetio poznate fotografije na kojoj Mladić potapše bošnjačkog dječaka po glavi, dok je istovremeno, prema navodima iz konteksta ratnih zločina u Srebrenici, njegov otac bio među ljudima osuđenim na smrt.

Suroi podsjeća da su vlasti u Srbiji godinama štitile Mladića i Radovana Karadžića od međunarodne pravde.

- Njegovo tijelo je možda položeno u kovčeg, ali general Mladić nastavlja živjeti - poručio je Suroi.

Lekcija za Izrael
Šejndlin iz iskustva Bosne i Hercegovine izvlači i širu poruku za izraelsko-palestinski sukob.

Podsjeća da međunarodna zajednica 1995. godine nije čekala da strane u Bosni i Hercegovini počnu vjerovati jedna drugoj kako bi bio postignut mirovni sporazum.

- Prevedeno na izraelsko-palestinske odnose, niko nikada ne bi trebao čekati 'izgradnju povjerenja' niti uslovljavati mir. Rat, okupacija i ubijanja moraju prestati odmah, a ne nakon što pričekamo da se ljudi počnu osjećati ugodno jedni s drugima, jer se to vjerovatno neće dogoditi - navodi Šejndlin.

Ipak, ona upozorava da srbijansko društvo nije homogeno.

U analizi je citirana i Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, koja je poručila:

- Srbija se nikada nije iskreno suočila s porazom politike koja je dovela do ratova devedesetih, niti s njenim posljedicama. Umjesto kritičkog preispitivanja te politike, odgovornosti za nju i ogromnih ljudskih i političkih žrtava koje je proizvela, značajan dio srbijanskog društva nastavlja prihvatati narativ u kojem se ratovi prikazuju kao historijska nepravda prema Srbima.

Biserko upozorava da takav narativ prihvataju i dijelovi mlađe generacije te da demokratizacija zahtijeva „fundamentalni prekid s ideologijom koja je opravdavala rat, teritorijalnu ekspanziju i nasilje u ime srpske nacije“.

Mladi u Srbiji osuđuju Mladića
Šejndlin istovremeno navodi i primjere koji pokazuju da odnos prema Mladiću nije isti u cijelom srbijanskom društvu.

Podsjeća na mlade u Novom Sadu koji su uklanjali plakate s Mladićevim likom uz poruke „Zlikovac, a ne heroj!“ i „Srbi nisu genocidan narod“.

Navodi i brojne građane koji godinama javno osuđuju ratne zločine i genocid počinjen u Srebrenici.

Na kraju analize Šejndlin se poziva na zaključke historičara i teoretičara, među kojima su Hanah Arendt i Kristofer Brovning, o tome kako obični ljudi u određenim okolnostima mogu postati učesnici u masovnom nasilju.

- To što ste bili žrtva zločina ne pruža nikakav štit od toga da postanete počinilac, prečesto nas to učini slijepima za samu mogućnost da naše vlastito nasilje ikada može biti zločin, jer sve postaje 'samoodbrana' - upozorava ona.

Analizirajući srpski nacionalizam, Šejndlin navodi da je dio srpskog društva tokom devedesetih sebe doživljavao kao žrtvu historije, pri čemu su se različite stvarne i mitske traume koristile za stvaranje osjećaja egzistencijalne ugroženosti.

Prema njenim riječima, takav osjećaj mogu iskoristiti politički lideri željni moći, pretvarajući strah i nacionalizam u opravdanje za nasilje.

U završnici teksta Šejndlin postavlja pitanje koje, kako navodi, nije važno samo za Izrael ili Srbiju već za svako društvo.

- Kao Jevrejku, ono što me proganja nije samo kako se jedan narod može zaklati ili kako se svijet može mobilizirati da zaustavi takvu okrutnost. Vjerujem da je hitnije pitanje koje bi sva društva trebala postaviti sebi: Kako ćete prepoznati zločinca kada se pojavi među vama, u vaše ime, u ime vaše djece, da bi legitimizirao svoje zločine nad drugima? Kako ćete znati da ste iskorišteni i šta ćete učiniti da zaustavite zločine?“, zaključuje Šejndlin u analizi za „Haaretz“.