Tuzlak osvojio sve, Ćiro ga zvao "kompjuterom", a onda ostao bez ičega: "Moj život je uvreda i..."
Bio je šampion Jugoslavije, miljenik navijača i jedan od najvažnijih fudbalera zagrebačkog Dinama u slavnoj generaciji koja je 1982. godine osvojila prvenstvo.
A onda je život krenuo potpuno drugim putem.
Ismet Hadžić, rođeni Tuzlak i nekadašnja zvijezda jugoslavenskog fudbala, posljednje godine života proveo je boreći se s potpunim siromaštvom. Čovjek koji je nekada igrao pred punim stadionima završio je na ulici, bez novca i krova nad glavom.
Njegova životna priča jedna je od najtužnijih koje je iznjedrio nekadašnji jugoslavenski fudbal.
Od Slobode do Dinama
Hadžić je rođen 7. jula 1954. godine u Tuzli. Prve velike fudbalske korake napravio je u Slobodi, za koju je tokom sedam godina odigrao čak 164 utakmice.
Njegove partije nisu prošle nezapaženo.
Uslijedio je transfer u zagrebački Dinamo, gdje je postao jedan od ključnih igrača generacije koja je 1982. godine vratila naslov prvaka Jugoslavije na Maksimir.
U dresu Dinama odigrao je 145 utakmica, a godinu nakon prvenstvene titule osvojio je i Kup Jugoslavije. Stigao je i do reprezentacije.
Za Jugoslaviju je odigrao pet utakmica, a bio je i dio ekipe koja je osvojila zlato na Mediteranskim igrama u Splitu 1979. godine. Na terenu je imao sve.
Ali život nakon fudbala pokazao se nemilosrdnim.
Kompjuter u glavi
Miroslav Ćiro Blažević posebno je cijenio Hadžića.
Govorio je za njega da ima „kompjuter u glavi“, opisujući njegove fudbalske sposobnosti i način razmišljanja na terenu.
Ali upravo je ono što ga je činilo dobrim čovjekom van terena postalo njegova najveća slabost. Hadžić je vjerovao ljudima. Previše.
Posuđivao je novac prijateljima i poznanicima, vjerujući da će mu ga vratiti. Nisu.
- Bio sam u jako teškoj situaciji, ostao sam bez svega. Posudio sam nekim prijateljima 80.000 maraka i poslije toga se nikada nisu javili - pričao je Hadžić.
Govorio je da je ljudima davao novac kada god su ga tražili – nekada 10, nekada 100.000 eura. Nije znao reći „ne“. Posebno kada bi neko spomenuo djecu.
Ismet Hadžić je stigao u Dinamo u siječnju 1980. godine, te je u šest sezona provedenih u Maksimiru odigrao 145 službenih utakmica za “modre”. S Dinamom je 1982. godine osvojio naslov prvaka bivše države, prvi nakon 24 godine, a 1983. i Kup Jugoslavije. pic.twitter.com/hcitHVa6at
— Zona Dinamo (@ZonaDinamo) July 7, 2022
Prijatelji nestali, nestao novac
- Znalo se desiti da sjedimo za stolom i da neko kaže kako mu treba pet ili deset hiljada da se izvuče. Dao bih im, jer meni u tom momentu nisu bile potrebne - prisjećao se.
A onda je stigla kriza.
Novac se nije vraćao. Neki su vraćali samo dio, drugi su prestali odgovarati na pozive. Ljudi kojima je pomagao počeli su ga izbjegavati.
Od bogatstva je ostajalo sve manje. Na kraju – ništa.
A sa finansijskim slomom počela je i njegova borba s alkoholom.
- Alkohol mi je uzeo i ostatke ostataka - govorio je.
Ismet Hadžić i Dragan Bošnjak
— Stickerpedia (@Stickerpedia1) July 9, 2020
Dinamo Zagreb 1983-84 pic.twitter.com/9Vj2rca81w
Od šampiona do Bundeka
Nekadašnji prvak Jugoslavije našao se u situaciji koju je teško zamisliti. Čovjek koji je nekada imao sve počeo je živjeti na ulici.
Kupao se i brijao na Bundeku u Zagrebu. Tamo je pronalazio hranu i preživljavao iz dana u dan. Upravo je Bundek za njega ostao simbol jednog potpuno drugačijeg života.
- Ne mogu reći da sam bio klošar, jer način na koji sam ja tih godina živio... Pa, to je bila uvreda i za klošare - govorio je Hadžić.
A onda bi dodao rečenicu koja možda najbolje opisuje njegovu sudbinu:
- Kupao sam se i brijao na Bundeku, tamo sam jeo i zeleno voće, i zato mi je to mjesto kao Azurna obala -
Jedan čovjek mu je pružio ruku
Kada se činilo da je potpuno potonuo, u njegov život ušao je Zlatan Arnautović.
Preko novinara je pokrenuo akciju pomoći i pokušao nekadašnjem šampionu vratiti dostojanstvo koje je izgubio tokom godina propadanja.
Hadžić se tako nakratko izvukao iz najtežih životnih okolnosti. Ali posljedice svega što je prošao bile su ogromne.
Nekadašnji fudbaler koji je osvajao trofeje, igrao za reprezentaciju i bio idol navijača posljednje dane proveo je daleko od stadiona na kojima je nekada bio zvijezda.
Ismet Hadžić preminuo je 14. jula 2015. godine u Zagrebu, nakon duge i teške bolesti.
Iza njega su ostali trofeji, utakmice, uspomene i priča koja i danas upozorava koliko brzo čovjek može izgubiti sve – čak i kada je nekada imao život iz snova, piše Nova.rs