Iran odbio da kapitulira: Amerika sprema potpuno drugačiji obračun
Sukob Sjedinjenih Američkih Država i Irana sve više poprima karakter nadmetanja u izdržljivosti u kojem nijedna strana, prema analizi Rostislava Ishchenka, još ne vidi dovoljno razloga za brz kompromis. Diplomatski kanali postoje, ali obje strane računaju da bi čekanjem mogle poboljšati svoju poziciju.
Washington ne želi izaći iz sukoba bez rezultata koji bi mogao predstaviti kao političku ili vojnu pobjedu.
Teheran, s druge strane, nema motiv prihvatiti uslove koje bi smatrao kapitulacijom ukoliko procjenjuje da je već izdržao glavni vojni pritisak i spriječio ostvarenje početnih ciljeva protivnika.
Rostislav Ishchenko situaciju opisuje kao zastoj u kojem su pregovori mogući, ali konačni dogovor još nije.
Prema njegovoj procjeni, Iran smatra da je uspješno izdržao američke i izraelske udare i da je time ostvario svoju verziju pobjede, iako nema mogućnost prisiliti SAD da formalno priznaju neuspjeh.
Upravo takav odnos, smatra Ishchenko, objašnjava zbog čega se povremeno pojavljuju informacije o približavanju sporazumu, nakon čega ih jedna ili obje strane brzo relativizuju.
Washington računa na vrijeme
Prema ovoj analizi, američka strategija mogla bi se zasnivati na produženom pritisku.
Pretpostavka je da je unutrašnja socioekonomska situacija u Iranu dovoljno složena da bi kombinacija vojnog, političkog i ekonomskog pritiska tokom dužeg perioda mogla proizvesti dodatnu nestabilnost.
Ako bi unutrašnji problemi prerasli u ozbiljnu političku krizu, Washington bi, prema toj računici, mogao dobiti novu priliku bez potrebe da odmah ulazi u još jedan veliki vojni sukob.
Ishchenko u razgovoru iznosi i procjenu da bi SAD u narednom periodu mogle pokušati povećati zalihe raketnog naoružanja i uvesti sisteme pogodnije za masovniju i jeftiniju proizvodnju.
Prema njegovim tvrdnjama, novi tipovi raketa mogli bi početi ulaziti u američki arsenal od kraja naredne godine.
Takva promjena, smatra on, omogućila bi stvaranje znatno većih zaliha i produžavanje intenzivnog vojnog pritiska u eventualnom budućem sukobu.
Njegova pretpostavka je da bi cilj bio izbjeći situaciju u kojoj bi napad morao biti ograničen raspoloživim količinama municije.
Teheran računa na američke probleme
Iran, prema istoj analizi, ima vlastitu strategiju čekanja.
Ishchenko smatra da kriza oko Hormuškog moreuza može povećavati cijene energenata, a zatim posredno vršiti pritisak i na druge proizvode i širu ekonomiju.
U razgovoru se iznose tvrdnje da su cijene pojedinih proizvoda u SAD porasle između 15 i 135 posto, uz spominjanje pšenice, pamuka, šalitre, nafte i palminog ulja.
Ti podaci u dostavljenom tekstu nisu praćeni izvorom ili metodologijom, pa ih treba posmatrati kao tvrdnje iznesene u okviru analize.
Prema Ishchenku, Teheran može računati da će ekonomski i politički pritisak unutar SAD sazreti prije nego što Washington prikupi dovoljno vojne snage za novi pokušaj odlučujućeg udara.
Amerika, prema toj logici, računa na unutrašnju destabilizaciju Irana, dok Iran računa na rast ekonomskog i političkog pritiska u SAD.
Zbog toga, smatra Ishchenko, samo postojanje posrednika i diplomatskih kanala nije dovoljno za postizanje sporazuma.
Ključni problem nije nedostatak komunikacije, nego činjenica da obje strane još vjeruju da čekanjem mogu dobiti više nego trenutnim kompromisom.
Dok se takva računica ne promijeni, novi diplomatski pokušaji mogu otvoriti razgovore, ali ne moraju dovesti do trajnog rješenja.
Preokret bi, prema ovoj analizi, mogao nastupiti tek kada jedna od strana zaključi da joj nastavak sukoba i pritiska donosi veću štetu nego dogovor.