Šokantna tvrdnja Escobara: "Iran bi mogao napraviti 10 nuklearnih bombi za samo dvije sedmice"

Iranski nuklearni program ponovo je dospio u fokus nakon što je novinar i geopolitički analitičar Pepe Escobar iznio tvrdnju da bi Iran, u zavisnosti od količine obogaćenog uranija kojom raspolaže, mogao napraviti čak deset nuklearnih bombi za svega dvije sedmice. Tu procjenu iznio je pozivajući se na profesora Teda Postola, tokom razgovora s analitičarem Glennom Diesenom, prenosi Webtribune.

Escobar je u razgovoru objavljenom na kanalu Glenn Diesen Clips tvrdio da američka administracija nema pouzdanu sliku o tome koliko obogaćenog uranija Iran trenutno posjeduje, gdje se taj materijal nalazi i da li je raspoređen na više lokacija.

Prema njegovoj ocjeni, Washington također ne zna koliko je Teheran stvarno blizu mogućnosti izrade nuklearnog oružja.

Pozivajući se na profesora Teda Postola, Escobar je iznio procjenu da bi Iran, na osnovu ranije poznatih količina obogaćenog uranija, mogao napraviti deset nuklearnih bombi za približno dvije sedmice.

Riječ je o procjeni koju je Escobar prenio u razgovoru, a ne o potvrđenom podatku iranskih ili međunarodnih institucija.

Escobar: Manevarski prostor SAD-a se sužava
Escobar je istovremeno ocijenio da se američka strateška pozicija u Perzijskom zaljevu i zapadnoj Aziji ubrzano pogoršava.

Prema njegovom mišljenju, Washington ima sve manje raspoloživih opcija, što povećava rizik da bi američka administracija mogla ponovo razmotriti bombardovanje Irana.

Naveo je i da je saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman morao upozoravati predsjednika SAD-a Donalda Trumpa da ne ide tim putem jer bi posljedice mogle destabilizovati cijelu regiju.

Escobar smatra da iransko rukovodstvo razvoj događaja vidi kao potvrdu da se odnos snaga pomjera u njegovu korist.

Prema njegovom tumačenju, izlaz iz krize zahtijevao bi da SAD ispune obaveze iz dokumenta koji je u razgovoru označen kao sporazum od 14 tačaka, ali je ocijenio da Trump na takav aranžman neće pristati.

Diesen je upozorio da čak ni eventualni dogovor o Hormuškom moreuzu ne bi riješio ostala otvorena pitanja.

Pored nuklearnog programa, spomenuo je Liban, Jemen i iračke oružane formacije povezane s Iranom, ocjenjujući da je kriza odavno prevazišla bilateralni sukob Teherana i Washingtona.

Escobar se saglasio da je problem upravo u širini mogućeg sporazuma.

Prema njegovom tumačenju, formulacija o "okončanju svih ratova" mogla bi obuhvatiti sukobe SAD-a i Izraela s Iranom, Hezbollahom, jemenskim Ansar Allahom i iračkim Jedinicama narodne mobilizacije.

On smatra da ti akteri djeluju uz visok stepen koordinacije, ali da ne predstavljaju potpuno jedinstvenu strukturu.

Za Hezbollah je rekao da trenutno ostaje po strani, ali da bi mogao ponovo snažno reagovati ukoliko Izrael preduzme radikalnije poteze.

Govoreći o Iraku, Escobar je tvrdio da bi mogao uslijediti odgovor na napad SAD-a i Saudijske Arabije na Jedinice narodne mobilizacije.

Prema njegovim riječima, odgovor je ranije odgođen zbog vjerskog perioda Arba'in, a irački akteri sami će odrediti njegov oblik.

Jemen kao dodatni pritisak na Rijad
Posebno mjesto u razgovoru zauzeo je Jemen.

Escobar je Ansar Allah opisao kao samostalnog aktera koji vodi vlastitu strategiju i ne čeka naređenja izvana.

Prema njegovim riječima, Saudijskoj Arabiji je posredno upućena poruka da bi nastavak sadašnje politike mogao dovesti do udara na saudijsku naftnu infrastrukturu balističkim projektilima.

Escobar je rekao da je od izvora u Sani pokušao dobiti odgovor zašto je upravo tada izabran trenutak za pritisak na Saudijsku Arabiju.

Podsjetio je da su Sana i Rijad 2019. godine potpisali memorandum o razumijevanju za koji tvrdi da ga je saudijska strana prekršila.

Prema odgovoru koji je, kako navodi, dobio od izvora u Sani, jemenske obavještajne strukture koordinisale su procjene s Iranom i zaključile da se SAD pripremaju za širi rat protiv cijele takozvane osovine otpora.

Zbog toga je jemenski potez, prema njegovom tumačenju, zamišljen kao preventivna mjera kojom bi Washington bio izložen dodatnom pritisku preko Saudijske Arabije.

Princip te politike opisao je formulacijom "opsada za opsadu".

Ako Saudijska Arabija blokira jemenske luke i aerodrome, jemenska strana odgovara pritiskom na saudijske luke.

Escobar je rekao da je spomenuta i mogućnost blokiranja saudijskih luka na Crvenom moru, uz prijetnje udarima na naftna postrojenja ukoliko jemenska infrastruktura bude napadnuta.

Prema njegovim tvrdnjama, blokada u području Bab el-Mandeba ne bi bila potpuna, nego selektivna.

Tvrdi da bi bila usmjerena prije svega na saudijske tankere, dok bi tanker koji prevozi saudijsku naftu u Kinu mogao proći na osnovu dogovora Pekinga i Sane.

Takva struktura odnosa, prema Escobaru, pokazuje zašto ne postoji jedno rješenje za sve regionalne sukobe.

Iran, tvrdi, vodi decentralizovanu strategiju u kojoj se svaka kriza rješava odvojeno.

Teheran se bavi Hormuškim moreuzom i američkim bazama, dok Jemen samostalno uređuje odnose sa Saudijskom Arabijom.

Escobar je u tom kontekstu spomenuo i Pakistan.

Prema njegovim tvrdnjama, pakistanskim posrednicima postavljeno je pitanje da li bi sporazum o uzajamnoj odbrani sa Saudijskom Arabijom obavezao Islamabad da učestvuje u sukobu ako Rijad prvi napadne treću državu.

Kaže da je odgovor bio negativan i da Pakistan ne želi biti uvučen u saudijske ratove.

Izrael bi mogao pokušati sabotirati dogovor
Diesen je potom otvorio pitanje Izraela, navodeći da je izraelska strana tokom posljednjih događaja bila neobično tiha.

Prema njegovoj ocjeni, Izrael bi mogao mnogo izgubiti ukoliko se američka konfrontacija s Iranom završi diplomatskim sporazumom.

Escobar je iznio još oštriju procjenu.

Tvrdi da će Izrael pokušavati eliminisati pripadnike iranskog rukovodstva i sabotirati mogućnost vraćanja diplomatskog procesa na pravi put.

Prema njegovom mišljenju, izraelski i američki interesi trenutno se ne podudaraju u potpunosti.

Escobar smatra da Izrael zasad mora čekati, posebno zato što se u zapadnim medijima pojavljuju tvrdnje da je sporazum blizu.

Istovremeno podsjeća da Iran tvrdi da ne pregovara direktno sa SAD-om, nego s Omanom o Hormuškom moreuzu.

Prema njegovom scenariju, privremeni aranžman za Hormuški moreuz mogao bi prethoditi odluci iranskog parlamenta o konačnom statusu tog plovnog puta.

Takav razvoj događaja, smatra Escobar, mogao bi izazvati veoma oštru reakciju Washingtona i eventualno novo uključivanje Izraela.

Ipak, ocijenio je da su mogućnosti za novi veliki rat ograničene i da je Izrael sada ranjiviji nego ranije.

Escobar tvrdi da Iran prebacivanje američkih baza i kapaciteta na izraelsku teritoriju vidi kao vojnu prednost jer bi američki ciljevi tada bili koncentrisani na manjem prostoru.

Prema njegovoj procjeni, Iran raspolaže novom generacijom balističkih projektila koje još nije upotrijebio.

Tvrdi da bi njima mogao nanijeti veliku štetu američkim i izraelskim objektima u roku od nekoliko dana.

Escobar smatra da je situacija danas potpuno drugačija u odnosu na prve dane nakon napada koji je u razgovoru označio kao "decapitation strike" od 28. februara.

Iz toga izvodi zaključak da povratak na stanje prije tog datuma više nije moguć.

Po njegovoj ocjeni, uspon Irana u jednu od vodećih regionalnih sila zapadne Azije i jednu od važnijih država Globalnog juga postao je nepovratan.

Diesen se saglasio da je upravo nemogućnost povratka na prethodni status quo jedan od najvećih problema Washingtona.

Prema njegovom tumačenju, američka administracija je mogla očekivati da će Iran biti oslabljen i da će američka vojna moć biti demonstrirana, ali smatra da se dogodilo suprotno.

Diesen je ukazao i na američke zalihe naoružanja, tvrdeći da iranska pregovaračka pozicija jača kako se američke zalihe troše.

Dodatni problem, prema njegovoj ocjeni, predstavlja američka unutrašnja politika i približavanje izbora.

On tvrdi da Trump javno govori kako SAD pobjeđuju i da Iran želi sporazum, dok se takav narativ, prema Diesenu, sve više razlikuje od razvoja situacije na terenu.

Escobar ne očekuje da će Washington lako prihvatiti novu realnost.

Sjedinjene Američke Države opisao je kao silu koja je očekivala dominaciju tokom cijelog 21. stoljeća, a koja se sada, prema njegovoj procjeni, suočava sa strateškim porazom u sukobu s Iranom.

Objašnjavajući Trumpovo ponašanje, Escobar se pozvao na utjecaj Roya Cohna na američkog predsjednika.

Kao ključne obrasce koje Trump navodno koristi naveo je nepriznavanje poraza, prebacivanje odgovornosti, stalno projektovanje slike dominantnog lidera, upravljanje medijskim narativom i pretvaranje politike u spektakl.

Escobar smatra da takav pristup danas više nije prednost jer politički i vojni akteri širom svijeta dobro poznaju način na koji Trump reaguje.

Prema njegovoj ocjeni, upravo iransko rukovodstvo pokušava iskoristiti te osobine kako bi povećalo pritisak na Washington.