Priča puna rupa: Je li "Sarajevo safari" najobičnija podvala?

Tvrdnja da su bogati stranci tokom rata dolazili na položaje Vojske Republike Srpske i plaćali kako bi pucali na građane opkoljenog Sarajeva jedna je od najmračnijih i najuznemirujućih priča koje su se posljednjih godina pojavile u regionalnoj javnosti. U njoj su se spojili ratni zločin, ljudska izopačenost, međunarodna zavjera i osjećaj da su neke od najstrašnijih epizoda opsade ostale skrivene punih trideset godina.

Anonimni Slovenac s fantastičnom pričom
Priča je zahvaljujući slovenačkom dokumentarnom filmu „Sarajevo safari“ vrlo brzo prestala biti predstavljana kao tvrdnja koju tek treba dokazati. U brojnim medijima tretirana je gotovo kao nesporna činjenica. Govorilo se o imućnim Italijanima i drugim strancima, ogromnim svotama novca, organizovanim dolascima preko Beograda i odlascima na položaje iznad Sarajeva, gdje su ljudi navodno dobivali priliku da ubijaju civile kao da učestvuju u lovu.

Sada, nekoliko godina nakon premijere filma i mjeseci intenzivnog medijskog interesa, konstrukcija na kojoj počiva ta priča suočava se s ozbiljnim pitanjima. Ne zato što su zločini nad građanima Sarajeva sporni, niti zato što se pokušava relativizirati karakter opsade, već zato što za konkretan navod o organizovanim safari-pohodima stranih državljana još nisu predstavljeni dokazi koji bi mogli izdržati ozbiljnu novinarsku, historiografsku ili sudsku provjeru.

Sarajevski novinar Senad Avdić u opširnom tekstu objavljenom u „Slobodnoj Bosni“ ukazao je na ključnu slabost cijelog narativa: njegova okosnica je iskaz anonimnog čovjeka čiji identitet, profesionalna biografija i navodna obavještajna uloga nikada nisu nezavisno potvrđeni.

U filmu je taj čovjek predstavljen kao Slovenac koji se školovao u Beogradu, vjerovatno na Vojnoj akademiji, kasnije radio u slovenačkom sigurnosnom aparatu, a početkom rata bio angažovan od neimenovane američke obavještajne službe. Na ratnim područjima bivše Jugoslavije, prema vlastitom iskazu, kretao se pod novinarskim pokrićem.

Međutim, nije navedeno za koju je redakciju radio, ko ga je poslao u Bosnu i Hercegovinu, gdje su njegovi izvještaji niti ko može potvrditi njegovu ulogu. Njegovo lice i glas su tehnički izmijenjeni, a publici nije ponuđen gotovo nijedan provjerljiv podatak koji bi omogućio da se utvrdi ko je on zapravo bio i da li je uopće mogao svjedočiti događajima koje opisuje.

Posebno je problematičan način na koji je, prema filmskoj verziji, došao do navodnih saznanja o stranim snajperistima. Bivše kolege iz srpskih obavještajnih struktura u Beogradu navodno su mu same otkrile jednu od najtežih ratnih tajni: da stranci dolaze preko Srbije, plaćaju visoke iznose i odlaze na položaje Vojske Republike Srpske kako bi pucali na civile u Sarajevu.

Iste strukture, prema njegovom svjedočenju, zatim su mu omogućile prevoz helikopterom na Pale, gdje su ga preuzeli pripadnici obavještajnog aparata Vojske Republike Srpske i odveli na Grbavicu da se lično uvjeri u djelovanje stranih snajperista.

Avdić postavlja pitanje koje autori filma nisu uvjerljivo razjasnili: zašto bi sigurnosne strukture, koje su imale snažan interes da prikrivaju dokaze o ratnim zločinima, dobrovoljno otkrivale takvu operaciju osobi za koju su navodno znale da radi za stranu obavještajnu službu i koja sad radi kao novinar?

Kao primjer drugačijeg ponašanja tih struktura navodi slučaj novinara Zorana Petrovića Piroćanca, koji je nakon pada Srebrenice snimio tijela ubijenih Bošnjaka i materijal prikazao na jednoj beogradskoj televiziji. Iste večeri policija je ušla u redakciju i oduzela snimke. Teško je, zato, objasniti kako bi aparat koji oduzima kompromitujući materijal istovremeno nepoznatom novinaru i stranom operativcu slavodobitno omogućio pristup organizovanom sistemu ubijanja civila.

Dodatne sumnje
Sumnje dodatno pojačava tvrdnja anonimnog svjedoka da je tokom rata bio dobro poznat među domaćim i stranim novinarima u Sarajevu, da se kretao između različitih strana fronta i redovno boravio na Ilidži, u Ilijašu, na Palama i u samom gradu. Ipak, ni godinama nakon premijere filma nije se pojavio ratni izvještač koji bi potvrdio da poznaje osobu čija biografija odgovara tom opisu.

Martin Bell, jedan od najpoznatijih reportera BBC-ja, rekao je da tokom rata u Sarajevu nije čuo čak ni glasinu o bogatim strancima koji dolaze pucati na civile. Zoran Kusovac, ratni reporter koji je devedesetih izvještavao iz Bosne i Hercegovine, kontaktirao je niz kolega koji su radili u opkoljenom gradu. Prema njegovim riječima, niko od njih nije čuo za takvu praksu.

To samo po sebi ne dokazuje da se pojedinačni slučaj nije mogao dogoditi. Ratovi stvaraju prostor za zločine, tajne i događaje koji ostaju nepoznati i decenijama. Ali tvrdnja da je postojao organizovan i logistički podržan sistem dolazaka stranih „lovaca na ljude“ zahtijeva više od jednog anonimnog iskaza.

Upravo na taj problem ukazao je i Michael Martens, novinar njemačkog „Frankfurter Allgemeine Zeitunga“, koji je detaljno analizirao film Mirana Zupaniča, kao i knjige i javne nastupe italijanskog publiciste Ezija Gavazzenija i hrvatskog autora Domagoja Margetića.

Martensov zaključak bio je da se tri ključna izvora priče u velikoj mjeri oslanjaju jedan na drugi. Umjesto da se pojavljuju novi, nezavisni dokazi koji potvrđuju početne tvrdnje, različiti autori preuzimaju istu priču, dopunjavaju je novim pretpostavkama i zatim se međusobno navode kao potvrda. Tako nastaje privid da postoji više odvojenih svjedočenja, iako svi putevi vode prema istoj, anonimnoj početnoj tvrdnji.

- Nijedno od ova tri djela, kada je riječ o pouzdanosti izvora, ne može izdržati čak ni približno kritičko preispitivanje - zaključio je Martens, ocjenjujući da film i knjige skandal više sugeriraju nego što ga dokazuju.

status historijske činjenice prije nego što je prošla osnovni test vjerodostojnosti. Njena emocionalna snaga bila je dovoljna da proizvede naslove, knjige, političke reakcije i međunarodne istrage. Za sudsku istinu, međutim, potrebno je nešto drugo.

Potrebno je dokazati ne samo da je zločin bio moguć, nego da se zaista dogodio na način na koji je opisan.

Posebno mjesto u javnom održavanju priče posljednjih mjeseci zauzeo je Domagoj Margetić, koji je objavljivao dokumente za koje tvrdi da potiču iz arhive Novosarajevskog četničkog odreda. Njima je pokušavao dokazati da je postojala organizovana mreža koja je stranim državljanima omogućavala da pucaju na civile.

Margetić je 10. jula pozvan u Tužilaštvo Bosne i Hercegovine kako bi u svojstvu svjedoka iznio svoja saznanja. Poziv je objavio na društvenim mrežama, predstavljajući ga kao potvrdu relevantnosti svog istraživanja. Nekoliko dana kasnije saopćio je da je u skladištu u Zagrebu, u kojem je čuvao dokumentaciju, izbio požar.

Tvrdio je da je ranije dobivao prijetnje da će mu dokumenti biti spaljeni te da je požar poslužio kao izgovor da nepoznate osobe uđu u skladište. Ko su te osobe i šta je konkretno nestalo, javnosti nije objašnjeno. Nije poznato ni da li su dokumenti prethodno predati nadležnim institucijama, kopirani, digitalizirani ili nezavisno vještačeni.

Taj razvoj događaja dodatno je pojačao sumnju jer je materijalna osnova priče, baš u trenutku kada je trebala biti podvrgnuta institucionalnoj provjeri, ponovo ostala nedostupna.

Prema informacijama koje su se pojavile u vezi s istragom tužilaštva u Milanu, italijanski istražitelji također nisu uspjeli prikupiti dovoljno dokaza za podizanje optužnice. Izvori upoznati s istragom naveli su da tužioci u ovoj fazi ne bi mogli zatražiti da osumnjičeni budu izvedeni pred sud.

To nije dokaz da se nijedan takav događaj nikada nije desio. Istrage mogu ostati bez rezultata zbog proteka vremena, smrti svjedoka, uništene dokumentacije ili nemogućnosti da se uspostavi lanac odgovornosti. Ali u javnoj raspravi granica između mogućnosti i dokazane činjenice često je potpuno nestala.

Avdić je zato podsjetio na slučaj Duška Ercega, čovjeka koji je 1998. godine u Sarajevo došao s tvrdnjom da se u zatvoru u Sremskoj Mitrovici nalazi veliki broj Bošnjaka zarobljenih tokom rata, među njima i ljudi nestali nakon pada Srebrenice.

Erceg je iznosio različite i međusobno neusklađene brojeve, ali je uprkos tome dobio status izuzetno važnog svjedoka. Osigurani su mu luksuzan smještaj, policijska zaštita i pristup domaćim i međunarodnim zvaničnicima. Njegove tvrdnje stigle su čak i do Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.

Priča se raspala nakon što je Erceg tokom televizijskog gostovanja ukrao novčanik zaposlenice televizijske kuće. Uhapsili su ga policajci koji su ga prethodno čuvali. Godinama kasnije ponovo se pojavio, ovaj put nudeći navodna saznanja o ubistvu hrvatskog novinara Ive Pukanića.

Za Avdića taj slučaj nije dokaz da je svaki dramatičan ratni iskaz lažan. To je upozorenje šta se događa kada politička korisnost, emocionalna snaga i medijska atraktivnost svjedočenja zamijene provjeru izvora.

Priča o „Sarajevo safariju“ privukla je toliku pažnju dijelom upravo zato što se uklapala u već poznatu i dokazanu sliku opsade Sarajeva. Civili su godinama bili izloženi granatiranju i snajperskoj vatri s položaja snaga bosanskih Srba. Njihovo stradanje potvrđeno je dokumentima, presudama, snimcima i hiljadama svjedočenja.

Ali dokazana priroda opsade ne može automatski potvrditi svaku novu tvrdnju koja se na nju nadoveže. Naprotiv, što je optužba teža, to bi standard dokaza morao biti viši.

Za sada nisu javno predstavljena imena navodnih stranih strijelaca, potvrđene evidencije njihovih dolazaka, finansijski tragovi uplata, fotografije, videozapisi, autentični vojni dokumenti niti više nezavisnih svjedoka koji bi opisali isti sistem. Nije identifikovan ni posrednik koji je goste dovodio, ni vojna jedinica koja ih je primala, ni zapovjedni lanac koji je operaciju omogućavao.

Umjesto toga, javnosti je ponuđen jedan sakriveni svjedok, niz autora koji se pozivaju jedni na druge i dokumentacija čija vjerodostojnost nije uvjerljivo dokazana.

To ne znači da pitanje treba zatvoriti. Ukoliko postoje ljudi koji su učestvovali u takvim događajima, dokumenti koji ih potvrđuju ili svjedoci koji mogu ponuditi provjerljive podatke, nadležne institucije dužne su ih istražiti. Ali ozbiljna istraga mora početi tamo gdje završava film: imenima, datumima, dokumentima i dokazima.