Pustio je 24 zeca kako bi imao što loviti, taj je potez uzrokovao katastrofu za kontinent

Naizgled bezazlena odluka engleskog doseljenika Thomasa Austina pretvorila se u jednu od najvećih ekoloških katastrofa u historiji Australije. Na Božić 1859. godine na svom imanju u australskoj saveznoj državi Viktoriji pustio je 24 zeca kako bi mogao uživati u lovu kakav je poznavao iz rodne Engleske. Manje od jednog stoljeća kasnije njihova populacija narasla je na oko 600 miliona jedinki.

Austin, imućni stočar i zemljoposjednik, živio je na imanju Barwon Park kod Winchelseeja, gdje je posjedovao oko 29.000 jutara zemlje. Iako je imao gotovo sve, nedostajao mu je lov kakav je poznavao iz rodnog Somerseta.

Zečevi su u Australiju stigli još 1788. godine, ali su se tada uglavnom uzgajali u ograđenim prostorima za prehranu i nisu predstavljali prijetnju okolišu.

Austinov nećak poslao mu je za Božić pošiljku divljih i domaćih zečeva iz Engleske. Ukupno 24 životinje puštene su u prirodu, a Austin je navodno rekao kako nekoliko zečeva ne može napraviti veliku štetu, već će mu donijeti djelić doma i priliku za lov.

Pokazalo se da je bio u velikoj zabludi.

Samo sedam godina nakon puštanja na njegovom imanju odstrijeljeno je više od 14.000 zečeva. Uprkos intenzivnom lovu, njihova populacija nastavila je nezaustavljivo rasti i širiti se prema unutrašnjosti kontinenta.

Thomas Austin umro je 1871. godine, svega nekoliko mjeseci nakon završetka izgradnje svoje velike kamene kuće. Nije doživio razmjere problema koji je nenamjerno pokrenuo.

Brzina kojom su zečevi osvojili Australiju i danas fascinira naučnike.

Istraživanje objavljeno 2022. godine u naučnom časopisu PNAS pokazalo je, na osnovu genetske analize, da današnja ogromna populacija australskih zečeva potječe upravo od Austinove pošiljke. U pojedinim područjima širili su se brzinom od oko 100 kilometara godišnje, što je izuzetno brzo za malog kopnenog sisara.

Do zapadne obale Australije stigli su za svega nekoliko decenija.

Njihovom eksplozivnom širenju doprinijela je i izuzetna sposobnost razmnožavanja. Ženka može imati nekoliko legala godišnje, pri čemu okoti između četiri i 12 mladunaca nakon trudnoće koja traje tek oko mjesec dana.

Kako bi zaustavila invaziju zečeva, australska vlada početkom 20. stoljeća odlučila je izgraditi ogromnu zaštitnu ogradu koja bi presijecala cijelu Zapadnu Australiju.

Ograda je završena 1907. godine i protezala se na više od 3.200 kilometara, što ju je tada činilo najdužom ogradom na svijetu.

Međutim, projekt nije ostvario očekivani uspjeh. Zečevi su prolazili ispod ograde kopajući tunele ili kroz oštećene dijelove, a održavanje tako duge prepreke pokazalo se izuzetno zahtjevnim. Ograda je usporila njihovo širenje, ali ga nije uspjela zaustaviti. I danas postoji pod nazivom Državna barijerna ograda.

Invazija zečeva ostavila je duboke posljedice na australski okoliš. Uništavali su pašnjake, ubrzavali eroziju tla te se takmičili za hranu s ovcama i autohtonim tobolčarima, zbog čega se povezuju s propadanjem brojnih domaćih biljnih i životinjskih vrsta.

Šteta koju svake godine uzrokuju australskoj poljoprivredi procjenjuje se na više od 200 miliona dolara.

Tokom decenija vlasti su pokušavale suzbiti njihovu brojnost različitim metodama – od otrova do namjernog uvođenja virusnih bolesti. Iako su pojedine mjere privremeno smanjile populaciju, broj zečeva se s vremenom ponovo povećavao jer su preživjele jedinke razvijale otpornost.

Više od 160 godina nakon što su 24 zeca puštena na jednom imanju u Viktoriji, oni i dalje predstavljaju jednu od najvećih prijetnji australskoj poljoprivredi i među najskupljim su invazivnim vrstama na tom kontinentu.