Klopka za Netanyahua: Kako je Hamas prebacio lopticu u dvorište Tel Aviva

vanična objava američkog predsjednika Donalda Trumpa o postizanju sporazuma o razoružanju Hamasa u Pojasu Gaze okončala je višemjesečne iscrpljujuće pregovore, diplomatska curenja informacija i otvorene pritiske aktera uključenih u proces. Ipak, svečani tonovi iz Washingtona nisu otklonili duboku nesigurnost koja prati krhki prekid vatre uspostavljen nakon masivne vojne operacije, piše Bosna.hr.

Smjernicama koje su dizajnirale Sjedinjene Američke Države i koje su potvrđene Rezolucijom 2803 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, formalno je otvoren teren za stabilizaciju i obnovu uništene palestinske enklave. Ključno pitanje, međutim, ostaje istovjetno onom s početka pregovora: da li će dogovor objavljen pred kamerama i na društvenim mrežama preživjeti sudar s realnošću na terenu.

Ulazak u drugu fazu mirovnog plana otvara niz operativnih i političkih dilema na koje ni diplomate ni vojni analitičari trenutno nemaju jednoznačne odgovore. Postavlja se pitanje da li će Hamas zaista predati kompletan arsenal prije potpunog povlačenja izraelskih snaga, ili će se proces svesti na skladištenje naoružanja pod kontrolom vlastitih struktura, čime bi se sačuvala ljudstva i kapaciteti za eventualni naredni val eskalacije.

Sa druge strane, ostaje nepoznanica da li je vlada u Tel Avivu spremna na potpuno napuštanje teritorije zauzete tokom trogodišnje ofanzive. Za premijera Benjamina Netanyahua, naredba o povlačenju bez prethodnog potpunog uništenja Hamasa predstavlja izuzetan politički rizik, posebno u kontekstu predstojećih parlamentarnih izbora zakazanih za oktobar. U takvoj konstelaciji odnosa, stanovnici Gaze i dalje čekaju opipljive dokaze prekida neprijateljstava i početak obnove među ruševinama.

Direktor Mirovnog odbora Nickolay Mladenov, nekadašnji šef bugarske diplomatije i dugogodišnji specijalni koordinator UN-a za Bliski istok, izrazio je suzdržani optimizam nakon objave sporazuma o demilitarizaciji i civilnoj tranziciji. Mladenov je naglasio da su pregovori u više navrata bili na ivici potpunog sloma, ističući da sam tekst sporazuma predstavlja tek prvi korak. Prema njegovim riječima, ključni test leži u verificiranoj i stvarnoj primjeni na terenu, gdje povlačenje izraelskih trupa mora napredovati u direktnoj korelaciji s procesom razoružanja.

Diplomatski manevar koji je doveo do ove faze zahtijevao je složeno balansiranje. Mladenov je održavao kanale komunikacije s Hamasom kako direktno tako i posredstvom ključnih regionalnih aktera, Egipta, Katara i Turske. Istovremeno, vodio je razgovore s Netanyahuom, znajući da izraelski premijer ne smije izgledati popustljivo prema islamističkom pokretu, ali ni ući u direktan sukob s Bijelom kućom. Tokom tog procesa, rukovodstvo Hamasa optuživalo je Mladenova za pristrasnost u korist Tel Aviva, dok su izraelski zvaničnici ponavljali stav da se ne može vjerovati organizaciji koja je izvela napade sedmog oktobra.

Kada je Mladenov 21. maja predstavio dokument od 15 tačaka, osmišljen kao operativni okvir za provođenje šireg planom obuhvaćenog u 20 tačaka Donalda Trumpa, procjene o njegovoj izvodljivosti bile su izuzetno niske. Malo je ko vjerovao da Hamas može pristati na polaganje oružja, s obzirom na ideološku strukturu i ranije izjave njegovih vođa, niti da će Izrael prihvatiti plan potpunog povlačenja.

Izraelske snage su u međuvremenu proširile prisustvo na terenu, stavljajući pod kontrolu oko 60 posto teritorije Pojas Gaze, što je premašilo 53 posto predviđenih prvobitnim sporazumom o prekidu vatre iz oktobra. Smatra se da je do pomjeranja u stavu Hamasa došlo nakon značajnih gubitaka u ljudstvu i infrastrukturi pretpljenim tokom kontinuiranih izraelskih udara proteklih mjeseci.

Odluka Netanyahua da prihvati ulazak Mirovnog odbora u proces donesena je neposredno pred njegov put u Washington i susret s Trumpom. Time je otvoren put za formiranje Nacionalnog komiteta za administraciju Gaze, tehnokratskog tijela koje predvodi Ali Sha'ath, te za raspoređivanje Međunarodnih snaga za stabilizaciju (ISF) pod komandom američkog general-majora Jaspera Jeffersa. Ova upravljačka struktura kreirana je uz učešće ključnih arhitekata američke inicijative, uključujući Stevea Witkoffa i Jareda Kushnera, te šefa egipatske obavještajne službe Hassana Rashada, turskog ministra vanjskih poslova Hakana Fidana i bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira.

Uloga novih organa jeste upravljanje teritorijom i pružanje hitne pomoći stanovništvu, dok Mladenov djeluje kao spona između operativnog komiteta na terenu i Izvršnog vijeća. Primarni cilj, formulisan pod parolom jedne vlasti i jednog zakona, podrazumijeva uspostavljanje novih policijskih snaga koje bi djelovale u koordinaciji s međunarodnim kontingentom. Dok je prva faza sporazuma osigurala razmjenu zarobljenika, djelomično povlačenje i dostavu humanitarne pomoći, druga faza otvara najteža pitanja operativne provedbe.

Analitičari geopolitičkih procesa na Bliskom istoku naglašavaju da potpisani dokument prebacuje težište odgovornosti na izraelsku stranu. Andreas Krieg s Kraljevskog koledža u Londonu procjenjuje da je Hamas potpisivanjem napravio taktički potez, stavljajući na uvid spremnost na razoružanje i tražeći od Izraela ispunjenje obaveza u pogledu povlačenja i rekonstrukcije. Ukoliko proces zastane uslijed unutrašnjopolitičkih kalkulacija u Tel Avivu, Hamas će nastojati zadržati poziciju aktera koji je prihvatio ponuđene uslove.

Pritisak na izraelske vlasti dodatno je pojačan činjenicom da zvanični dokument obavezuje na potpunu obustavu vojnih operacija. Ipak, izraelska vojska nastavila je s udarima u kojima je od uspostave prekida vatre stradalo preko 1.100 ljudi. Zbog odsustva fiksiranog vremenskog okvira za provođenje faza, ostavljen je rok od 14 dana da Međunarodni komitet za verifikaciju utvrdi kalendar obaveza, uz mogućnost daljnjih produženja.

Iz palestinske perspektive, kako navodi analitičar Muhammad Shehada, sporazum sadrži niz nedorečenosti, ali istovremeno predstavlja jedini operativni okvir koji formalno vezuje razoružanje za povlačenje izraelske vojske. Međutim, redoslijed poteza ostaje glavna tačka spora. Politički je gotovo nemoguće očekivati da Netanyahuova vlada povuče trupe uoči izbora, dok borci na terenu neće pristati na predaju oružja dok god se izraelske snage nalaze u neposrednoj blizini stambenih zona i izbjegličkih kampova.

Druga faza predviđa da se onesposobljavanje teškog naoružanja, skladišta i tunela vrši tek nakon što se ispune uslovi iz prve faze, uz prisustvo međunarodnih snaga. Izraelski zvaničnici, s druge strane, insistiraju na stavu da trupe neće napustiti kontrolne linije prije nego što se provede kompletno i provjerljivo razoružanje. Ministar odbrane Israel Katz naglasio je da povlačenja neće biti bez potpunog uklanjanja vojne infrastrukture Hamasa.

Tumačenje samog pojma razoružanja također se razlikuje među stranama. Hamas izbjegava termin kapitulacije i pristaje na obuhvatanje teškog naoružanja pod uslovom da ono bude pohranjeno pod nadzorom palestinskih struktura, a ne uništeno. Rukovodstvo pokreta procjenjuje da raketni program više ne donosi političku niti vojnu prevagu, ali nastoji zadržati lakše, odbrambeno naoružanje u slučaju obnove sukoba.

Dodatni izazov predstavlja sama unutrašnja organizacija Hamasa, koji ne funkcioniše kao klasična vojna hijerarhija, već kao skup decentralizovanih jedinica i lokalnih komandi. Čak i uz odluke novog lidera Khalila al-Hayye, postoji realna mogućnost da pojedine frakcije odbiju predati opremu. U situaciji kada je organizacija vojno oslabljena i politički izolovana, te pod pritiskom iscrpljenog stanovništva, njeno vodstvo pokušava preusmjeriti težište na civilnu i humanitarnu sferu.

Konačni ishod sporazuma zavisiće od spremnosti obiju strana da napuste maksimalističke zahtjeve i prihvate dogovorenu dinamiku korak-po-korak. Bez čvrste verifikacije i političke volje u Tel Avivu i Washingtonu, najnoviji dokument mogao bi ostati tek još jedan u nizu pokušaja koji su poklekli pred unutrašnjim političkim interesima i decenijskim nepovjerenjem.