Ružica oca poslala u starački dom, slomilo ga je kad je doznao šta planira sa svekrvom

Sve više obitelji suočava se s teškim pitanjem što napraviti kada se više ne možete brinuti o starijim i nemoćnim članovima obitelji. Starenje stanovništva, kronične bolesti i užurban način života često dovode do odluka koje nitko ne želi donijeti. Jedna od njih je i smještaj roditelja u dom za starije osobe, a upravo takvu životnu priču ispričala je Ružica, koja i danas nosi teret odluke donesene iz želje da ocu osigura bolju skrb.

Nakon smrti majke, njezin je otac ostao sam u trosobnom stanu. Osim što se teško nosio s gubitkom supruge, imao je i bolest zbog koje mu je bila potrebna svakodnevna pomoć i posebna njega. Iako je obitelj mogla platiti osobu koja bi se brinula o njemu, Ružica je ubrzo shvatila da najveći problem nije bila njega, nego usamljenost. Prisjećajući se tog razdoblja, kaže kako joj je posebno teško bilo kada je nakon majčina sprovoda prvi put ušla u stan, piše Stil Kurir.

“Najviše me boljelo kada sam prvi put ušla poslije sprovoda i vidjela tu tišinu. Moj tata sjedio je u istoj fotelji u kojoj je godinama sjedio s mamom. Sve je bilo isto, samo nje više nije bilo.” Od tada je, kaže, njihov odnos postao drukčiji. Više nije bila samo kći, nego osoba koja je morala organizirati očev život i brinuti se o njemu.

‘Svi smo ga voljeli’
Iako su živjeli vrlo blizu jedno drugome, svega nekoliko minuta hoda, svakodnevne obveze činile su svoje. “Najgore je bilo što nitko nije imao lošu namjeru. Nije bilo da netko kaže: ‘Nećemo brinuti o njemu.’ Svi smo ga voljeli. Ali svatko je imao svoje obveze, svoje probleme, svoj dan. A moj tata nekako je uvijek ostajao onaj koji čeka.”
 
Ružica objašnjava kako su razmišljali o tome da angažiraju osobu koja bi ocu kuhala, pomagala oko svakodnevnih potreba i vodila brigu o njegovu zdravstvenom stanju, no ubrzo je shvatila da to neće riješiti ono što ga je najviše mučilo.

“Imala sam osjećaj da će netko doći, napraviti što treba i otići. A moj tata opet će ostati sam. Njemu nije najviše nedostajalo da netko opere suđe ili skuha ručak. Nedostajao mu je razgovor.” Često bi ga, kaže, zatekla kako sjedi kraj prozora. Na njezino pitanje kako je, odgovarao bi kratko: “Dobro sam, kćeri.” No znala je da iza tih riječi stoji mnogo više.

‘Uvijek je bio ponosan čovjek’
Bolest je dodatno promijenila njegov život. Stoma nije predstavljala samo zdravstveni problem, nego je teško pogodila čovjeka koji je cijeli život bio samostalan. “Najviše ga je boljelo što više nije mogao kao prije. Uvijek je bio ponosan čovjek. Teško mu je padalo što mu netko mora pomagati.”

Pokušavao je prikriti koliko mu je teško pa joj je često govorio: “Nemoj dolaziti svaki dan, imaš ti svoj život.”

Jedan razgovor posebno joj se urezao u pamćenje. Kada ga je upitala što ga muči, nakon kraće šutnje rekao joj je: “Samo mi nedostaje da netko sjedne kraj mene. Da popijemo kavu. Da razgovaramo o nečemu običnom.” Tada je, kaže, shvatila koliko čovjeku ponekad znači samo nečija prisutnost.

‘Neću ja nikome’
Kako više nije mogla biti uz njega svaki dan, počela je razmišljati o domu za starije osobe. “Najviše me boljelo to što sam imala osjećaj da, što god napravim, netko će biti povrijeđen.”

Željela je ocu osigurati sigurnost, medicinsku skrb i društvo, no kada je prvi put spomenula dom, on nije želio ni razgovarati o toj mogućnosti. “Neću ja nikamo.” Na njezino objašnjenje da će ondje imati medicinske sestre i pomoć kad god mu zatreba, nije odgovarao ili bi promijenio temu.

Ružica priznaje da se tada namjerno emocionalno udaljila. “Morala sam biti hladna. Da nisam tako napravila, ne bih mogla donijeti odluku. Kad bih gledala njegove oči i koliko ga boli, odustala bih.” No ono što je njoj bio način da izdrži težak trenutak, njezin je otac doživio kao ravnodušnost.

Za njega to nije bio samo stan
Nakon preseljenja u dom otvorilo se i pitanje njegova trosobnog stana. Istodobno su Ružičini svekar i svekrva živjeli kao podstanari pa je odlučila da se oni usele u očev stan. “U mojoj glavi to je izgledalo kao najbolje rješenje. Tata će biti zbrinut, a oni više neće morati brinuti o najamnini.”

Tek kasnije shvatila je koliko je ocu taj stan značio. Za njega to nije bila samo nekretnina nego mjesto na kojem je živio sa suprugom, odgajao dijete i stvarao uspomene. Najteži trenutak dogodio se prilikom jednog posjeta domu. Kada je njegovateljica rekla: “Gospodine, traži vas kći.” Ružica je očekivala da će se okrenuti prema njoj, no uslijedio je odgovor koji nikada nije zaboravila. “Ja nemam kćer. Imam samo sina. On je u inozemstvu.”

Priznaje da ju je upravo ta rečenica najviše pogodila. “Možda je to rekao jer je bio povrijeđen. Možda me želio kazniti jer je smatrao da sam ga izdala. Ali meni je bilo najteže vidjeti koliko je patio.” Noćima nakon toga nije mogla spavati i neprestano se pitala je li mogla pronaći neko drugo rješenje ili više vremena provoditi s njim.

Iako je njihov odnos tada bio teško narušen, kaže da nikada nije prestala voljeti oca. “Naljutio se toliko da me je otpisao. Ali ja sam znala da je to moj tata. Znala sam da iza te ljutnje stoji čovjek koji je bio povrijeđen.”