Trump ponizio Netanyahua pred cijelim svijetom: „Bez mene bi Izrael bio rasporen“

Anketa koju je prošlog četvrtka objavio Channel 12 pokazala je da 71 posto Izraelaca ne vjeruje da će ih predsjednik Donald Trump štititi u dogovoru s Iranom. Taj podatak dolazi u trenutku kada se odnosi između Washingtona i Jerusalema nalaze na jednoj od najnižih tačaka u posljednjih nekoliko decenija.

Moram priznati da do prošle sedmice nikada nisam čuo riječ „eviscerated“ (rasporiti, izvaditi utrobu). Da sam hirurg, vjerovatno bih je poznavao.

Bila je to samo jedna od mnogih neugodnih, pa čak i uvredljivih riječi koje je predsjednik Donald Trump tokom posljednje dvije i po sedmice uputio direktno premijeru Benjaminu Netanyahuu („Baš si jebeno lud“), a indirektno i građanima Države Izrael („Da nije bilo mene, Izraela sada ne bi ni bilo“ i „Bez mene bi Izrael bio rasporen“).

Kao bivši predavač međunarodnih odnosa na Hebrejskom univerzitetu i neko ko dobro poznaje uspone i padove američko-izraelskih odnosa od 1948. godine, priznajem da sam zatečen.

Nakon dvije godine i osam mjeseci povremenog rata na više frontova, protiv niza neprijatelja od kojih bi svaki bio oduševljen da Izrael prestane postojati kao jevrejska država, uz nekoliko briljantnih vojnih operacija, ali bez ozbiljnijih političkih dostignuća na bilo kojem polju, našli smo se u svojevrsnoj zastrašujućoj nikad-zemlji.

Nakon nekoliko mjeseci nade da će se situacija poboljšati, sada imamo osjećaj da se sve oko nas raspada.

Dogovor bez Izraela
Sjedinjene Američke Države, naš jedini preostali saveznik, prošle su srijede potpisale Memorandum o razumijevanju (MoU) o okončanju rata s Iranom – rata koji smo navodno vodili zajedno, sa sličnim, ali ne i identičnim ciljevima – a da nam detalje nisu unaprijed podijelile.

Sporazum od nas traži da postupamo na način za koji većina nas – i pristalice i protivnici vlade – smatra da je suprotan našim nacionalnim interesima.

A kao da to nije dovoljno, sve je to popraćeno govorom koji bi se nekada smatrao neprimjerenim za parlamentarnu upotrebu, a koji se iz usta američkog predsjednika sliva u našem pravcu.

Ipak, moram priznati da su, uporedo s neugodnim riječima, i Trump i potpredsjednik JD Vance uputili Netanyahuu i određene istine koje, kada ih iznesu njegovi kritičari u Izraelu, bivaju omalovažene ili ignorisane.

Na primjer, da kako bi se pogodila određena meta, nije potrebno srušiti čitavu zgradu i time uzrokovati nepotrebnu smrt mnogih nedužnih ljudi. Ili da postoje granice onoga što vojna sila može postići i da se ponekad umjesto toga treba okrenuti diplomatiji.

Stoga ne čudi što je anketa koju je prošlog četvrtka objavio Channel 12 pokazala da 71 posto Izraelaca ne vjeruje da će ih Trump štititi u dogovoru s Iranom.

Začudo, tačno prije sedam godina (juna 2019.), anketa Američkog jevrejskog komiteta pokazala je da 71 posto američkih Jevreja nije bilo zadovoljno Trumpovim postupanjem (u njegovom prvom mandatu), iako je njihovo nezadovoljstvo počivalo na sasvim drugačijim razlozima od onih koji danas muče nas.

Prošle sedmice američki je predsjednik najavio da se još nije odlučio hoće li podržati Netanyahua na predstojećim izraelskim izborima, što navodi na pitanje razumije li uopšte da izbori u Izraelu nisu lična stvar i da su izraelske vlade uvijek koalicione, sa sastavom koji se mijenja od izbora do izbora.

U datim okolnostima nije jasno bi li Trumpova podrška uopšte koristila Netanyahuu, čija je popularnost oslabila zbog razvoja događaja.

Sve dublji raskol s Washingtonom
Prema pisanju medija, zvaničnici Trumpove administracije tajno uspostavljaju komunikacijske kanale s bivšim premijerom Naftalijem Bennettom i bivšim načelnikom Generalštaba izraelske vojske Gadijem Eisenkotom.

Zašto je Trump ljut ili razočaran Netanyahuom? Glavni razlog čini se da je to što potonji nije spreman podržati MoU koji je Trump potpisao s Iranom, iako treba naglasiti da se Netanyahu za sada nije javno protiv toga izjasnio, kako ne bi dodatno pogoršao američko-izraelske odnose.

Ipak, i Trump i Vance kritikovali su Netanyahua jer nije ušutkao pojedine izraelske ministre – prije svega ministra nacionalne bezbjednosti Itamara Ben-Gvira i ministra finansija Bezalela Smotricha – zbog žestokih napada na memorandum i na Trumpa zato što ga je potpisao.

Postavlja se pitanje je li premijer Trumpu i Vanceu uopšte objasnio komplikacije koje bi mogle nastati ako bi pokušao prizvati pomenuta dva nepokorna ministra k redu.

Netanyahu je nastavio izraelske napade unutar Libana i nakon potpisivanja memoranduma, kao odgovor na napade Hezbollaha na izraelske vojne snage u južnom Libanu i sve veći broj poginulih izraelskih vojnika i oficira.

Izjavio je da se Izrael neće povući iz južnog Libana, kako to zahtijeva Iran – svakako ne u ovoj fazi.

Niko, naravno, ne zna hoće li MoU dovesti do trajnog mirovnog sporazuma između SAD-a i Irana.

Sudeći po onome što danas znamo, takav sporazum – ako ikada bude zaključen – neće sadržavati nijedan od osnovnih izraelskih zahtjeva, uključujući okončanje iranskog nuklearnog programa, uklanjanje balističkih raketa i cjelokupnih zaliha obogaćenog uranija s iranske teritorije, te prestanak iranskog finansiranja i obučavanja antiizraelskih posrednika poput Hamasa, Hezbollaha i Hutija.

Izrael vjerovatno neće odustati ni od zahtjeva za promjenom režima u Iranu – jedinog faktora koji bi mogao osigurati istinske političke promjene u slobodnom Iranu.

Navodno Trump i drugi članovi njegove administracije smatraju da ih je Netanyahu naveo da povjeruju kako se promjena režima može postići samo masovnim zračnim napadima na pažljivo odabrane mete unutar Irana.

Pojedini izraelski vojni zapovjednici upozoravali su Netanyahua da se to ne može postići bez kopnenih trupa na terenu; navodno je i Trump dobio slična upozorenja od svojih stručnjaka. Ipak, krajnji rezultat je da Trump krivicu svaljuje na Netanyahua.

Zapravo, prema svemu što znamo o MoU, jedini „ustupak“ koji Iran čini na putu ka miru jeste pristanak da ukine blokadu Hormuškog moreuza (koji uostalom nije ni bio zatvoren kada je rat počeo).

Tokom proteklog vikenda Iran je, ipak, zaprijetio da će ga ponovo zatvoriti ukoliko se Izrael u potpunosti ne povuče iz Libana i ne prestane s pokušajima razoružavanja Hezbollaha.

Iako će Izrael, direktno ili indirektno, svakako imati koristi od ponovnog otvaranja moreuza, ukoliko do toga dođe, zabrinut je zbog mogućnosti da iransko zamrznuto imovinu – zamrznutu još 1979. godine, nakon islamske revolucije, a danas procijenjenu na između 100 i 120 milijardi dolara – bude odmrznuta i bezuslovno vraćena iranskoj vladi.

Za nekoliko mjeseci znat ćemo mnogo više o tome kuda idemo, iako će to svakako biti nervozan period – ne samo zbog neizvjesnosti vezane za Iran, budućnost američko-izraelskih odnosa uopšte i američke finansijske i vojne podrške Izraelu posebno, već i zbog neizvjesnog ishoda naših predstojećih opštih izbora.

Izvor: Jerusalem Post