Terorizam očima medicinskih radnika

BEJRUT: 'Ruke su mi se tresle kada je stigla prva žrtva'

Samo nekoliko minuta nakon što je na mobitelu pročitala vijest o napadima u Bejrutu, Tatiana Saba, medicinska sestra još na studijima, začula je povike doktora u bolnici da se raščiste sale.

Dok je žurila da otpusti dovoljno stabilne pacijente, osjetila je kako je svo medicinsko osoblje duboko udahnulo očekujući dolazak žrtava i dugu noć pred sobom.

„Ja sam samo studentica, a kada studirate medicinu iz teoretske perspektive, sve se čini glamurozno i uzbudljivo“, kaže Saba (20) za Al Jazeeru. „Ali, nije tako.“

Dok je pristizala prva žrtva, sa krvavom gazom zamotanom oko glave, Saba je pozvana na dužnost.

„Bila sam uspaničena, znojila sam se dok sam pokušavala da makazama odrežem njegovu odjeću. Ruke su mi se tresle i bile su prekrivene krvlju.“

Kasnije te večeri, mladić u 20-tim godinama upao je u bolnicu, vrišteći da krv na njegovoj odjeći nije njegova već njegovog oca. Pao je pred Sabina stopala.

Sada je svaki krevet bio popunjen teško ranjenim pacijentima.

Kada je prvi put čula da su se desili napadi, Saba priznaje da ispočetka nije bila svjesna težine te situacije. „Zato što sam odrasla u sigurnom području, stalno sam slušala o ratovima... ali sam znala da sam daleko od njih.“

Dodaje da je uvijek znala da želi da bude medicinska radnica.

„Izvodila bih operacije na svojim lutkama kao dijete i provodila vikende gledajući serije o medicini na televiziji.“

Međutim, pritisak kao onaj nakon napada u Bejrutu uzima svoj danak. Saba kaže da emocionalni utjecaj na medicinske radnike na prvim linijama može biti ekstremno velik, dok se bore da potisnu svoje osjećaje nakon duge smjene.

Kada je završila svoje posao te noći, iscrpljena se vratila u studentski dom i donijela „glupu odluku“ da provjeri reakcije na napade na društvenim mrežama.

„Bila sam ljuta kada sam vidjela kako su ljudi reagirali na ovo, jer sam tek malo prije toga gledala u krv žrtava i suze porodica. Sve što sam vidjela je da ljudi upiru prstom. Raspravljati o političkim stavovima neće vratiti mrtve.“

PARIZ: 'Niko od nas nije znao šta će se desiti'

„Grad je bio još uznemiren“, priznaje Paul Delval, ljekar iz Pariza.

Manje od godinu dana nakon napada na Charlie Hebdo, borci grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL) ubili su 130 ljudi u nizu napada koji su potresli francusku prijestolnicu.

Delval, ljekar u bolnici Necker, vratio se kući nakon duge smjene na poslu kada je na televiziji vidio prve vijesti o napadima. Odmah je telefonirao u bolnicu da ponudi svoju pomoć.

Stigao je u ponoć. Pridružio se ostalom osoblju u tek formiranoj kriznoj sobi.

„Atmosfera je bila naelektrisana. Nikada nisam bio u takvoj situaciji i niko od nas nije znao šta će se desiti.“

Primio je 28-godišnju ženu koja je bila upucana u lice. „Bilo je strašno, trebala je operaciju“, prisjeća se Delval.

Drugi pacijent, 45-godišnji muškarac, bio je ranjen u predjelu kukova. Metak je ušao na desnu, a izašao na lijevu stranu njegovog tijela. Mnogo je krvario, kaže Delval, dodajući da se ta slika trajno urezala u njegovo pamćenje.

„Jednostavno, bilo je previše pacijenata, a mnogi od njih su imali teške povrede."

Želju da postane ljekar Delval je dobio od svoj djeda, također doktora, koji je o svom poslu govorio „kao o raju“.

„Znam da ne bih mogao raditi nešto drugo. Želim da spašavam živote“, kaže.

Uprkos šoku nastalom nakon napada, Delval kaže da su medicinski radnici bili kao jedno. „Svi smo bili zajedno na istom brodu. Ovakvi događaji mogu biti veoma teški emocionalno, tako da je lakše kada međusobno razgovaramo o tome.“

ANKARA: 'Noćima nismo mogli zaspati'

Kada su dvije bombe eksplodirale na mirnom skupu u Ankari, neurolog Ozden Sener bio je pet minuta od mjesta gdje se trebao sastati sa svojim kolegama. Osjetio je kako zgrada podrhtava dok su se svi u sobi podigli i počeli trčati napolje, na ulice. Kako su uplašeni ljudi bježali od mjesta napada, tako su ljekari trčali prema opasnosti.

„Neki ljudi su već preminuli na mjestu napada; drugi su bili teško ranjeni. Nije bilo hitne pomoći prvih 20 minuta, pa su ljudi koristili policijska vozila i taksije da prebace ranjene do bolnice“, prepričava.

Sener, generalni sekretar Turskog medicinskog udruženja, priznaje da se osjećao nepripremljeno za haos nakon napada. On i njegove kolege napravile su „krizni sto“, pokušavajući da pronađu najbolji način da organiziraju ljude i resusrse za desetke ranjenih. Ukupno 19 bolnica primilo je žrtve taj dan.  

„Bolnice su bile pune pacijenata sa veoma teškim ranama. Amputirane su noge, ruke, unutrašnji organi su bili oštećeni... Nismo viđali toliko takvih povreda u Turskoj.“

Dok su se operacione sale punile, građani su požurili u bolnice da doniraju krv, prisjeća se.

Nakon napada u Ankari, Tursko medicinsko udruženje formiralo je centar za preživjele, uključujući medicinsko osoblje koje je bilo istraumatizirano.

„Mnogi su pokušali potisnuti emocije. Moramo to uraditi kako bismo bili profesionalni i donijeli dobre odluke. Kada odeš kući nakon posla, to prestaje“, kaže Sener.

Noć nakon napada u Ankari, i nekoliko noći poslije toga, Sener priznaje da nije mogao spavati jer su mu pred očima stalno bile zastrašujuće slike.

„Niko od nas nije mogao spavati. Bilo je veoma tužno, to ne vidimo svaki dan. Kada se sve završilo i kada smo ostali sami, mnogi od nas su plakali.“